Tag Archives: usk

Pacijenti drugog reda

‘’Plaćam premiju i osiguranje imam, ali je to, kako bih rekao, sve malo. Kupuj lijekove, plaćaj sve, kad vadiš nalaze, daj dvadeset, daj četrdeset, daj ono’’, kaže Mehmed, penzioner iz Velike Kladuše.

On je jedan od nekolicine građana ove krajiške općine s kojima smo razgovarali. Većina njih kaže da, bez obzira na to što imaju plaćenu premiju osiguranja, u lokalnom Domu zdravlja moraju plaćati i usluge za koje smatraju da bi trebale biti besplatne. Pokušali smo provjeriti o čemu se radi.

Za bolje razumijevanje ove komplikovane oblasti potrebno je da se vratimo u april 2009. godine, kada je na snagu stupio Osnovni paket zdravstvenih prava na nivou FBiH. Njime su definisane zdravstvene usluge koje se pod  jednakim uslovima pružaju svim osiguranicima u Federaciji. U tom paketu je i pravo na zdravstvenu zaštitu koja, između ostalog, obuhvata primarnu zdravstvenu zaštitu, specijalističko-konsultativne preglede i bolničku zdravstvenu zaštitu.

Praktično, mnogo je lakše nabrojati usluge koje ne spadaju u Osnovni paket zdravstvenih prava nego one koje spadaju. To su, primjerice, usluge estetske hirurgije, sportska medicina, tretman proširenja vena i nekompliciranih hemoroida, operacije promjene spola, te slične zdravstvene usluge. Sve druge usluge spadaju u Osnovni paket zdravstvenih prava koji se pod jednakim uslovima garantira svim pacijentima u Federaciji BiH.

Odlukom o utvrđivanju Osnovnog paketa zdravstvenih prava propisano je i na koje načine se osiguravaju finansijska sredstva za ove usluge. Najznačajniji od tih načina su prihodi prikupljeni po osnovu doprinosa za zdravstveno osiguranje, prihodi iz federalnog, kantonalnih i općinskih budžeta, te, konačno, prihodi ostvareni iz učešća samih korisnika zdravstvene zaštite, odnosno pacijenata.  Tu, napokon, dolazimo do participacije i premije.

Šta je premija i zašto se plaća?

Iste godine, dakle 2009., stupila je na snagu i Odluka o maksimalnim iznosima neposrednog učešća osiguranih lica u troškovima korištenja pojedinih vidova zdravstvene zaštite u osnovnom paketu zdravstvenih prava u FBiH. Njome su utvrđeni maksimalni iznosi neposrednog učešća ili participacije osiguranih lica u troškovima zdravstvene zaštite, ali i osigurana lica koja se oslobađaju plaćanja participacije.

Ovom odlukom su određeni iznosi učešća pacijenata za svaku pojedinačnu zdravstvenu uslugu koji moraju biti jednaki na teritoriji svih kantona u FBiH. Tako se, primjerice, prvi pregled kod ljekara specijaliste plaća 5 KM, a ponovni pregled 3 KM, ultrazvuk gornjeg abdomena i očitavanje nalaza bi osigurani pacijenti trebali plaćati 10 KM, a ultrazvuk štitne žlijezde 7 KM.

U pojedinim kantonima, među kojima je i Unsko-sanski, propisano je da umjesto plaćanja participacije za svaku uslugu, osigurani pacijenti mogu platiti godišnju premiju. U Odluci o neposrednom učešću osiguranih lica u troškovima korištenja zdravstvene zaštite na teritoriji USK-a stoji da osigurana lica plaćaju učešće u vidu premije, umjesto plaćanja participacije za svaku pojedinačnu uslugu. Vlada USK je odluku o plaćanju premije usvojila davne 2005. godine, te je visina premije za tekuću godinu 20 KM.

Prema federalnim propisima, participaciju ne bi trebali da plaćaju pripadnici 15 različitih kategorija stanovništva. Među njima su djeca mlađa od 15 godina, učenici i redovni studenti do navršene 26-e godine života, žene u ostvarivanju trudnoće i materinstva, vojni invalidi i civilne žrtve rata sa utvrđenim invaliditetom preko 60%, članovi porodica poginulih boraca, penzioneri čija penzija ne prelazi iznos minimalne prenzije, kao i lica starija od 65 godina ako nisu korisnici penzije ili drugih mjesečnih prihoda preko iznosa minimalne penzije.

www.nasazajednica.org

Iako su kantoni bili obavezni da u roku od 60 dana usklade svoje odluke sa onom entitetskom, to se do danas nije desilo. Kantonalna odluka u USK je nekoliko puta dopunjavana, no u kategorije koje su oslobođenje neposrednog učešća u troškovima zdravstvene zaštite nisu uvršteni učenici i redovni studenti do navršene 26-e godine života, žene u ostvarivanju trudnoće i materinstva, darovatelji organa, nezaposlena lica, kao ni penzioneri čija penzija ne prelazi iznos minimalne prenzije.

Početkom ove godine Skupština USK-a je usvojila zaključak kojim će penzioneri koji primaju minimalne penzije plaćati premiju zdravstvenog osiguranja u iznosu od 5 KM. No, da bi se zaključak počeo primjenjivati, neophodno je u Skupštini izmijeniti određene zakonske propise, što još uvijek nije učinjeno.

Pacijenti plaćaju zdravstvene usluge i pored uplaćene premije?

U kantonalnoj odluci stoji da su osigurana lica koja uplate premiju i osigurana lica koja su oslobođena od neposrednog učešća u troškovima zdravstvene zaštite, oslobođena plaćanja u svim troškovima primarne, konsultativno-specijalističke i bolničke zdravstvene zaštite, osim u troškovima ambulantne i stacionarne rehabilitacije u specijaliziranim zdravstvenim ustanovama.

To znači da su pacijenti koji imaju zdravstveno osiguranje i koji su platili premiju osiguranja oslobođeni plaćanja gotovo svih usluga koje spadaju u Osnovni paket zdravstvenih prava u FBiH. Međutim, građani se žale da plaćaju, naprimjer, i obične preglede, iako imaju uplaćenu premiju osiguranja.

Evresa Okanović, direktorica velikokladuškog Doma zdravlja, kaže da zdravstvena ustanova na čijem je ona čelu ima ugovor sa Zavodom zdravstvene zaštite u Bihaću po kojem nude paket usluga koji se ne naplaćuje, a to su “pojedine laboratorijske usluge, konsultativno-specijalističke usluge, usluge centra za mentalno zdravlje i drugih službi”.

Direktorica dalje navodi da ima usluga koje Zavod apsolutno ne priznaje.

‘’Znači tu su nekakve nijanse koje ne pokriva ZZO, a mi moramo kao zdravstvena ustanova sve to nabaviti, od reagensa, od usluga plaćanja i ostalih komponenti da bi mogli uraditi tu uslugu. Takođe imamo specijaliste za koje nam zavod ne prizna nijednu marku, to su internista, imamo specijalistu dermatovenolog kojeg nam ne prizna zavod, ali to je naš specijalista kojeg mi plaćamo’’, ističe direktorica Okanović.

Kako saznajemo, većina usluga koje se naplaćuju u lokalnim domovima zdravlja besplatne su u kantonalnoj bolnici u Bihaću. Nije jasno kako je moguće da kantonalni Zavod zdravstvenog osiguranja ne refundira troškove usluga koje su definisane Osnovnim paketom zdravstvenih usluga.

Polaznica radionice tokom intervjua sa direktoricom Okanović

Prema zakonskim propisima, pacijenti ne bi trebali da plaćaju bilo koju od usluga iz tog paketa ukoliko su platili premiju osiguranja. Upitno je, međutim, koliko građana uopće zna šta je to osnovni paket zdravstvenih usluga i šta sve obuhvata.

Kako se formiraju cijene?

Na pitanje da li je lista usluga koje su uključene u osnovni paket javno objavljena, direktorica Doma zdravlja Velika Kladuša odgovara da misli da “jeste, da bi to Zavod trebao”. Okanović dodaje da su pacijenti upoznati sa uslugama koje spadaju u paket koji kantonalni zavod priznaje.

“Svima njima je to predočeno i zna se. Čim dođu u blagajnu onda im se da na uvid šta imaju. Ako dobiju jedan od tih laboratorijskih nalaza koje plaćaju, onda im se predoči ‘to nam zavod na priznaje, to ćete platiti po toj i toj cijeni'”, ističe ona.

Same usluga u ovoj ustanovi se, kaže direktorica, formiraju “prema reagensu, koliko ćemo ga utrošiti, uslugu nešto malo nama i to je to”. Na web stranici velikokladuškog Doma zdravlja nije istaknut cjenovnik usluga koje se naplaćuju, pa nije jasno da li su te cijene u skladu sa važećim odlukama na kantonalnom i federalnom nivou.

Pacijenti koji su osigurani, ali nemaju plaćenu premiju osiguranja, neposredno učestvuju u troškovima zdravstvene zaštite, ali iznosi koje plaćaju ne bi trebali biti viši od onih koji su utvrđeni federalnom Odlukom o maksimalnim iznosima neposrednog učešća osiguranih lica u troškovima korištenja pojedinih vidova zdravstvene zaštite u osnovnom paketu zdravstvenih prava.

Informacije do kojih smo došli kroz razgovore sa građanima govore da oni ne samo da nisu upoznati s onim šta trebaju plaćati i po kojim cijenama, već da ni zdravstvenim radnicima nije potpuno jasno kako i na osnovu kojih zakonskih propisa se cijene u zdravstvenim ustanovama formiraju.

Rascjepkanost nadležnosti u oblasti zdravstvene zaštite, po svemu sudeći, dovodi do zbunjenosti isamo pacijente i zdravstvene radnike, no deblju granu izvlače ovi prvi, koji često plaćaju i ono što po zakonu ne bi trebali.

Ovaj članak je nastao u sklopu radionica iz oblasti “Novinarstva i medijske pismenosti” u Alternativnom domu kulture. Autorice priče su: Elvira Dizdarević, Emira Brkić, Lajla Žalić i Nejra Jušić.

Kad sistem ne asistira

Naslovna fotografija: Djeca tokom aktivnosti u Udruženju “I mi postojimo”. (Autorica: Nejra Ćerimović)

 „Da li ja imam dijete sa poteškoćama u rastu i razvoju ili dijete kriminalca“, pita se gospođa Rubija, majka dječaka Harisa, kojem je dijagnosticiran Downov sindrom, dok objašnjava koliko je proces kategorizacije djece sa poteškoćama u rastu i razvoju “dugotrajan, mukotrpan i skup”.  

Kategorizacija je proces utvrđivanja psihofizičkog stanja djeteta. Radi se u svrhu utvrđivanja teškoća, ocjenjivanja sposobnosti, razvrstavanja i evidencije djece i mladih sa teškoćama u rastu u razvoju, te prilagođavanja programa obrazovanja i pružanja primjerenog oblika pomoći.

Rubija kaže da joj nijedna institucija nije dala informaciju da ima pravo na kategorizaciju. To je saznala tek od drugih roditelja djece s poteškoćama razvoju koje je upoznala zahvaljujući Udruženju “I mi postojimo”. Sam proces kategorizacije opisuje kao bolno iskustvo, koje mora ponavljati svake godine.

“Platite komisiju, pa iskupi se dokumentacija i papirologija”, objašnjava Rubija, “nosite te papire, idete vi, ide to vaše dijete, pa osjećate se kao neki predmet, pa fali tom predmetu jedan ćošak, pa vrh, pa ovo, pa procijenjeno na onoliko, ovoliko. Nije to nimalo ugodno ni lijepo, to je previše bolno.”

Mirzeta, majka dječaka Admila koji od rođenja ima probleme sa govorom, kaže da je proces kategorizacije njenog sina trajao čak dvije godine. Morali su uraditi test za sluh poznat kao bera, ali uređaj za to je bio van funkcije na više mjesta koja su posjetili.

„Kad smo išli na kategorizaciju, rekli su nam da uređaj postoji u Banja Luci, pa sad imamo zakazan termin, tad ćemo vidjeti da li je problem sa sluhom.“

Na 32 djece tek 5 asistenata

Haris i Admil pohađaju osnovnu školu, po zakonu bi trebali imati asistenta u nastavi jer su kategorizirani kao djeca s poteškoćama u rastu i razvoju. Ipak, dok Admil ima, Haris od ove školske godine nema pomoć asistenta u školi. Ranije je imao i to mu je, prema riječima njegove majke, mnogo značilo.

“To je dijete koje može mnogo toga, ali treba mu ta individua, taj neko ko će ga potaknuti, malo pogurnuti i onda on ide. Sad, kad se on nalazi među dvadeset i nešto učenika i on je jedino dijete posebno, onda nastavnik mora imati volju i želju. Ali, ako nema, onda je on tamo samo običan broj, sjedi tamo baš kao neki predmet, smješten je u jednu klupu i to je to”, govori Rubija.

Prema podacima koje je u augustu ove godine iznio pomoćnik ministra za Predškolsko i Osnovno obrazovanje Unsko-sanskog kantona, Adnan Kreso, na području ovog Kantona u obrazovnim institucijama postoji oko 80 djece koja imaju izraženije poteškoće u razvoju. Po pravilu bi trebalo biti isto toliko asistenata, ali je zbog nedostatka financijskih sredstava osigurano njih 50, rekao je tom prilikom Kreso.

Informacije koje smo dobili iz sedam osnovnih škola na području Velike Kladuše, govore da ukupno 32 djece ima potpunu ili djelimičnu dokumentaciju o kategorizaciji, no, istovremeno je u ovim školama uposleno tek pet asistenata u nastavi. Dvije škole nisu odgovorile na naš upit. Iz tri velikokladuške srednje škole su nam odgovorili da nemaju učenika koji posjeduju dokumentaciju o kategorizaciji. 

Nedostaje stručnjaka

Azra Hilić-Huskić, logoped i audiolog, koja volontira i u Udruženju “I mi postojimo”, kaže da zbog komplikovanih procedura i loše informisanosti roditelja, mnoga djeca nemaju potrebnu medicinsku dokumentaciju.

 „Nažalost, tu je i dosta djece koja su socijalni slučajevi, gdje njihove porodice imaju nedostatak osnovnih životnih potreba, nedostatak novca za školovanje i slično“, govori Hilić-Huskić.

To je tek jedan od problema, ističe ona. Prema njenom mišljenju, u obrazovnom sistemu nedostaje stručnih osoba za rad sa djecom sa poteškoćama u rastu i razvoju. 

“Asistent u nastavi može biti svako ko ima certifikat za tu osposobljenost. Nažalost, taj certifikat se dobije za neka dva-tri dana. Koji je kvalitet takvog rada, ja u to neću da ulazim. Međutim, imamo osobe koje su se školovale  po četiri, pet ili šest godina za ovu struku i koje su možda na birou rada, a neko ko je, naprimjer, u dva dana išao na taj kurs je asistent u nastavi”, objašnjava naša sagovornica šta smatra problematičnim. 

“Nedostaje pravih stručnjaka koji su se školovali niz godina i koji treba da rade u sistemu obrazovanja sa ovom djecom. Mislim da bi to olakšalo i djeci i njihovim roditeljima, ali i samoj prosvjeti, odnosno nastavnicima i profesorima, koji se iz dana u dan susreću u razredu sa ovom problematikom, a ne znaju kako da postupe. Jednostavno, nisu osposobljeni za takav vid rada”, zaključuje Hilić-Huskić.

Konvencija protiv diskriminacije u obrazovanju obavezuje, prije svega  državu,  da prema svojim mogućnostima i potrebama, odredi, razradi i provede politiku koja teži promoviranju jednakih mogućnosti i postupaka u odgoju i obrazovanju. Pored Konvencije, u Unsko-sanskom kantonu primjenjuje se i Strategija za uključivanje djece sa poteškoćama u rastu i razvoju u proces obrazovanja koju su kantonalne vlasti usvojile 2015. godine. 

Ministarstvo ne odgovara

Cilj ove strategije jeste definiranje i provođenje konkretnih mjera kako bi inkluzivna praksa doista zaživjela u odgojno-obrazovnim ustanovama u Unsko-sanskom kantonu. Ovaj strateški dokument sadrži i sedmogodišnji plan implementacije sa jasno definisanim aktivnostima, rokovima i institucijama nadležnim za njihovo provođenje.

Tako je, primjerice, jedna od planiranih aktivnosti i uspostavljanje učinkovitog sistema odobravanja, financiranja, edukacije i licenciranja asistenata u nastavi. Na provedbi ove mjere, trebao je da radi tim sastavljen od stručnjaka iz Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta USK, Pedagoškog zavoda, škola i relevantnih službi lokalne samouprave te drugih institucija, a rok za provedbu je bio kraj 2018. godine.

Na naše pitanje da li su realizirane aktivnosti u okviru usvojene strategije koje su predviđene da budu realizirane do 2018. godine, iz Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta USK nisu odgovorili u zakonskom roku. Podaci koje smo prikupili na terenu, u školama i od roditelja djece sa poteškoćama u razvoju, govore da su neke od tih mjera, poput uspostavljanja učinkovitog sistema angažiranja asistenata u nastavi, daleko od realizacije.

Deseci djece sa poteškoćama u rastu i razvoju, koja imaju i potrebnu dokumentaciju, pohađaju nastavu u velikokladuškim školama bez pomoći su asistenata u nastavi. Nema pouzdanih podataka koliko ih je još koja nisu kategorisana i koja uopće ne idu u školu. U udruženju “I mi postojimo” kažu da na spisku imaju 112 članova sa područja cijele Velike Kladuše.

Ovaj članak je nastao u sklopu radionica iz oblasti “Novinarstva i medijske pismenosti” u Alternativnom domu kulture. Autorice priče su: Nejra Ćerimović, Mirela Salkić, Hana Aličajić i Una Beganović.