Medijsku i informacijsku pismenost u Bosni i Hercegovini moguće je unaprijediti sistemskim pristupom i saradnjom različitih značajnih aktera. Neki od najvažnijih koraka koje je potrebno učiniti kako bismo povećali nivo medijske pismenosti naših građana, predstavljeni su u infografici koju su mladi kreirali na Omladinskom kampu medijske pismenosti u Konjicu. Preporuke proizilaze iz istraživanja Fondacije Mediacentar “Medijska i informacijska pismenost u Bosni i Hercegovini: brojne inicijative civilnog sektora i nedostatak javnih politika”. Istraživanje možete preuzeti ovdje.
Ova infografika nastala je u sklopu praktičnih vježbi na Omladinskom kampu medijske pismenosti Konjic tokom kojeg su učesnici i učesnice uz podršku mentorskog tima kreirali medijske sadržaje. Infografiku pripremili: Adna Beganović, Adna Serdarević, Robert Ružnić, Nebojša Pavlica, Slađana Popović
Društvene mreže su postale jedno od ključnih sredstava socijalizacije. Facebook, Twitter, Instagram su jedne od najpoznatijih društvenih mreža putem kojih možemo da prikupimo informacije. Nekada su korisnici i korisnice medija bili pasivni potrošači, dok danas sami možemo da biramo kojim informacijama ćemo biti izloženi. Stvaramo uzajamni odnos s medijima, te sami postajemo kanal preko kojeg dolaze informacije.
Foto: Nejra Džaferagić/Privatna arhiva
Putem društvenih mreža smo bombardovani raznim vrstama reklama. One su stekle toliku važnost da na neki način kreiraju i našu maštu. Instagram kao društvena mreža je najbolji primjer. Putem Instagrama možete da prikažete sebe i svoj život, tačno onako kako to zamišljate u svojoj glavi. Postavljate fotografije koje se vama najviše dopadaju, iz ugla u kojem najbolje izgledate. Prate se lajkovi, komentari, storiji. Postajete medij kojim reklamirate način života, određeni proizvod, državu koju ste posjetili. Postavljate fotografije isceniranog života.
Problem s ovakvim načinom korištenja društvenih mreža jeste u tome da ljudi stvaraju pogrešnu percepciju sebe i svijeta u kojem žive. Zar ćemo svi da da postanemo roboti koji će iscenirati svoj život kako bi bio odgovarajući za odobravanje drugih robota koji rade istu stvar. Zar čovječanstvo postaje robotanstvo?
Koliko u svijetu postoji ljudi koji tonu u mrak svoje sobe, obasjanu samo jednim svjetlom. Svjetlom s ekrana. Moramo postati svjesni da su mnogi ljudi na Instagramu predstavljeni kao da imaju život iz bajke, prožet putovanjima, automobilima, zdravom hranom, te teretanom i mišićima. Prava istina je da su depresivni, nesretni, usamljeni, u svojoj sobi zadubljeni u ekran. Istraživanje rađeno u Velikoj Britaniji na uzorku od 1.500 mladih, pokazalo je da je Instagram najštetnija društvena mreža za mentalno zdravlje mladih.
Mladi žive za taj lajk. Za komentar. To im daje svrhu. Svaki lajk je novi osmijeh. Osmijeh koji traje dvije sekunde. I šta dalje? Šta s ostalim sekundama, minutama i danima u kojima nemaju objave koje ih mogu usrećiti na trenutak.
Mladi roboti nisu ni svjesni koliko žive u zabludi, koliko imaju pogrešnu percepciju sebe i svoga života. Njihov realni život trpi, od zdravlja do obrazovanja. Društveni život im je idealan samo na Instagramu, a u stvarnosti veliki broj ljudi nema osobe s kojima bi mogli proštetati, popiti kafu, razgovarati. Odnosi koje imaju su uglavnom zasnovani na komentarima, sa sadržajima punim ljubavi i sreće.
Na društvenim mrežama imamo hiljade prijatelja i prijateljica, a u stvarnosti dvoje. Koliko bi osoba zaista popilo kafu s tim ljudima koje imaju u prijateljima? Koliko njih bi odgovorilo na poruku u kojoj osoba moli za pomoć. O tome bi se dalo diskutovati. Zar zaista ne vide kako je to sve balon od sapunice. Kada bi ugasili šarenilo svojih društvenih mreža ostali bi u mraku svoje sobe.
Ima li tu nečeg pozitivnog?
Važno je znati da društvene mreže imaju i pozitivnu stranu. Mogu nas odvesti na razna mjesta, države, gradove kojima fizički nismo u mogućnosti pristupiti. Mogu nam čak otkriti nove svjetove za koje nismo ni znali da postoje. Društvene mreže su koristan alat za promociju uspješnih mladih ljudi i njihovih projekata. Mjesto na kojem mogu svoje talente da prikažu na pravi način i gdje će ih javnost prepoznati.
Ako mladi žele da koriste društvene mreže neka to čine na zdraviji način. Potrebno je razlikovati stvarnost i virtualnost. Pravi život nije na Instagramu. Pravi život je vani, u prirodi i među ljudima.
Naučimo da lajk nije statusni simbol i oznaka za vrednovanje sebe!
Ovaj tekst nastao je u sklopu praktičnih vježbi na Omladinskom kampu medijske pismenosti Konjic tokom kojeg su učesnici i učesnice uz podršku mentorskog tima kreirali medijske sadržaje. Tekst pripremila: Nejra Džaferagić
Treći omladinski kamp medijske pismenosti održan je u Konjicu. Mladi su još jednom kroz petodnevni trening upoznati sa problematikom bh. medijskog okruženja, te izazovima sa kojima se susreću svi akteri – novinari i novinarke, ali i konzumenti medijskog sadržaja.
Osnovni pojmovi, koji iziskuju diskusiju, za sve aktere medijskog okruženja u BiH jesu: povjerenje i kredibilitet. U medijskoj svakodnevnici susrećemo se sa velikim brojem lažnih vijesti koje kreiraju anonimni portali, ali i s objavljivanjem neprovjerenih činjenica etabliranih portala. Postavlja se pitanje: Kojim medijima danas vjerujemo i kako se to povjerenje stvara?
Aleksandar Rade Ćorović, učesnik kampa, smatra da je ključ za stjecanje povjerenja u medije integritet samih novinara i novinarki.
“Ukoliko dokaže svojim radom da je osoba od povjerenja. Da daje tačne novosti – to mene navodi da vjerujem toj osobi pa samim tim i mediju”, dodaje on.
Stvaranje povjerenja u medije je pitanje od velike važnosti. Upravo zbog količine lažnih i neprovjerenih informacija koje do nas dolaze svaki dan – pitanje koje se postavlja je i kako konzumirati medijske sadržaje sa kojima se susrećemo.
Dragica Andrić, učesnica kampa medijske pismenosti, smatra da je potrebno da razvijamo kritičko promišljanje.
“Na taj način sami možemo napraviti razliku između lažnih i neprovjerenih informacija te, sa druge strane, kredibilnih medijskih izvora”, dodaje Dragica.
Adna Serdarević, učesnica kampa i studentica novinarstva, smatra da je za razvoj kritičkog mišljenja ključna neformalna edukacija.
“Neformalno obrazovanje je potrebno ne samo nama koji studiramo novinarstvo, nego i svim građanima. Prezasićeni smo informacijama pa se čak i profesionalcima teško snaći u tome”, dodaje Adna.
Kroz formu praktičnog neformalnog obrazovanja, na širu temu medijske pismenosti, učesnici i učesnice kampa su upoznati sa različitim vidovima novinarskog izričaja. Fotografija, pisanje bloga i stvaranje infografika su, i ovaj put, bili praktični zadaci. Kroz interaktivni rad sa polaznicima i polaznicama trenerice Imrana Kapetanović, Hana Kazazović i Sanja Vrzić su prenosile svoje iskustvo i znanje.
Fotografkinja Imrana Kapetanović smatra da je formalno obrazovanje bitno jer stvara temelj, ali često je neformalno obrazovanje jedini način za usavršavanje vještina.
“Pogotovo je to slučaj sa fotografijom, gdje formalno obrazovanje skoro ne postoji u BiH. Stoga je potrebno da konstantno učimo”, dodaje ona.
U digitaliziranom svijetu današnjice stvorena je mogućnost da koristeći društvene mreže i druge kanale komunikacije i sami budemo mediji. Za prenošenje informacija danas nisu potrebne velike medijske kuće. Stoga je neformalno obrazovanje u segmentu medijske pismenosti od izuzetne važnosti.
Društvene mreže i drugi vidovi online komunikacije nam daju alat i pitanje je da li ćemo odlučiti da ih pravilno iskoristimo.
Slađana Popović, učesnica kampa, smatra da je bitno da svoje profile na društvenim mrežama koristimo da bi utjecali kako na publiku tako i na medije.
“Bitno je da svoje profile na društvenim mrežama koristimo sa ciljem slanja pozitivnih informacija. Na taj način i mi smo medij. Možda tako budemo nekome uzor u današnjem svijetu”, zaključuje Slađana.
Omladinski kamp medijske pismenosti u Konjicu treći je od četiri predviđena kampa koji se održavaju u različitim dijelovima BiH. Kampovi se održavaju u sklopu projekta “Protiv radikalizacije i nasilnog ekstremizma u bh. javnom prostoru” koji Fondacija Mediacentar realizuje u partnerstvu sa Centrom za demokratizaciju “Naša zajednica” i Centrom za mlade “Kvart” uz podršku Ambasade Kraljevine Holandije u BiH.
Materijale nastale tokom prethodnih kampova možete pogledati ovdje.
Kako pristupiti medijskim sadržajima na ispravan način i koje korake poduzeti da bismo pravilno konzumirali medije – na to pitanje odgovaraju učesnici i učesnice Omladinskog kampa medijske pismenosti Jahorina.
Šta bi mediji trebali promijeniti u svom dosadašnjem pristupu kako bi i sami doprinijeli stvaranju društva bez mržnje i radikalizma – pitanje je na koje su učesnici i učesnice Omladinskog kampa medijske pismenosti Jahorina pokušali dati odgovor.
U anketnom videu učesnici i učesnice Omladinskog kampa medijske pismenosti Jahorina iznose svoje mišljenje o tome na kojim platformama najčešće možemo pronaći govor mržnje.
Anketni video u kojem učesnici i učesnice Omladinskog kampa medijske pismenosti Jahorina daju odgovor na pitanje da li i kako mediji podstiču na govor mržnje.
Digitalizacija koja je obilježila 21. stoljeće donijela je mnoštvo promjena a ono što svakodnevno radimo postalo je kompjuterizovano, mehanizirano i izvještačeno. Priča o digitaliziranom svijetu u kojem je svima sve dostupno ukorijenila se duboko u nas, do te mjere da smo prestali razmišljati “svojom glavom”.
Rutina mladih, pa tako i moja, jeste pogled u ekran čim postanem svjesna da se upravo završio san u koji sam utonula prethodne noći. Ponekad se pitam koliko samo stresa donosi to opterećenje da je naš život, slobodno vrijeme, jutro koje bi trebalo početi okusom kafe, upravo postalo zarobljeno u labirintu informacija.
Priznajem, život mi je lakši stostruko nego mojim precima koji do informacija nisu tako brzo dolazili, ali i kao uvijek postoji ono ALI. To “ali” počelo se pretvarati u pitanje čemu smo izloženi i kome poklanjamo svoje vrijeme i povjerenje. Iz moje perspektive, povjerenje nije nešto što se stiče preko noći, nego rezultat dugotrajnog procesa u kojem neko svojim odricanjem i zalaganjem gradi nešto što nazivamo kredibilitet.
Ali, šta je sa medijima i njihovim osjećajem odgovornosti za pružanjem kvalitetnog sadržaja? Da li se to izgubilo pod pritiskom da budu prvi? I da li smo istovremeno mi postali toliko ovisni i pasivni da se prepuštamo informacijama ne propitujući njihovo porijeklo?
Krivca ne treba tražiti samo u medijima nego i u nama. Kao individue koje same biraju sadržaj snosimo odgovornost za ono čemu poklanjamo vrijeme. Ako smo već postali dio onog što je donijelo sa sobom 21. stoljeće i prihvatili ulogu “digitalnog čovjeka”, taj digitalni svijet trebali bismo i bolje poznavati.
Lično, s čitanjem prvog “klikbejt” ili senzacionalističkog naslova, automatski i kao po naređenju prestajem pratiti taj medij. Mnogi od nas žive u uvjerenju da smo u svako doba obaviješteni o svim dešavanjima. Ipak, nerijetko se dešava da bivamo samo vješto izmanipulisani nečijim interesom da zaradi, a ne da pruži realnu sliku dešavanja. Uloge su se promijenile pa i mi svojim mobilnim aparatom postajemo mediji koji imaju slobodu da kreiraju sadržaje. Do nas je kako ćemo tu slobodu iskoristiti.
I kako, na kraju, pametnije koristiti medije?
Ako smo uspjeli napredovati u mjeri da smo od čovjekolikog majmuna postali digitalni roboti, kao društvo se možemo oduprijeti i negativizmu novog doba. Dovoljno je samo razmišljati bar nekoliko koraka unaprijed, prije nego se prepustimo medijskoj propagandi od koje nemamo ništa osim izgubljenog vremena. Za početak, tu online riznicu znanja možemo iskoristiti da se edukujemo o medijskoj pismenosti i načinu da prepoznamo kvalitetan sadržaj.
Vraćam se na početak priče u kojoj govorim da samo medij nije krivac.”Krivi smo mi” kao što je nekad davno Balašević pominjao; krivi za nerazumno korištenje medija, krivi za povodljivost lošim i senzacionalističkim sadržajima. Krivi za bezbroj puta kada smo se pokorili i prihvatili neobjektivne i neprovjerene informacije.
Često pomislim zašto osuditi medije, kada ni mi ne pokušavamo doprinijeti vlastitom razvitku svijesti o neprofesionalnim medijima. Da, ona možda i postoji negdje, ali volje da im se odupremo kao da nema.
Ovaj tekst nastao je u sklopu praktičnih vježbi na Omladinskom kampu medijske pismenosti Jahorina tokom kojeg su učesnici i učesnice uz podršku mentorskog tima kreirali medijske sadržaje. Tekst pripremila: Azra Serhatlić
Budući da živimo u vremenu razvijenih tehnologija i društva kojem je život usmjeren ka internetu i društvenim mrežama, tako je i virtuelni prostor ispunjen mržnjom koja se reflektuje iz stvarnog života.
Ono što često zaboravljamo jesu naši profili na društvenim mrežama, gdje svako od nas može širiti mržnju. To je vjerovatno nešto čega mnogi nisu svjesni – vaša društvena mreža je vrsta medija i za sve što objavite snosite odgovornost. Pogotovo tome mogu doprinijeti javne osobe od kojih neke predstavljaju i nas kao građane.
Jedan od nedavnih slučajeva je govor mržnje Samre Ćosović-Hajdarević, zastupnice u Skupštini Kantona Sarajevo.
Ovako je krenulo:
Izvor: Klix.ba.
Želimo i mi uređenu državu, pravdu, kvalitetno obrazovanje, da nam posao ne preuzimaju stranački uhljebi…ali u BiH to nemamo. Podržavali nešto ili ne, moramo biti svjesni da živimo u demokratskom društvu, u državi u kojoj bismo trebali biti svi ravnopravni, u kojoj bismo trebali imati pravo živjeti slobodno. Tada bi, naprimjer, svi ljudi imali pravo odlučiti ko će im biti životni partner. To bi bila sloboda. I ja s mahramom imam pravo raditi u Banjoj Luci, ali isto tako Svjetlana i Igor u Bužimu.
Zastupnica nastavlja:
Izvor: Klix.ba
Svi ćemo mi otići…
Ovo je očiti primjer govora mržnje sa kojim se svakodnevno imamo priliku susresti. Lavina sličnih komentara je krenula nakon ove objave, ali i onih objava koje su prenosili i određeni mediji.
Kako biti igla u plastu sijena?
Govor mržnje i njegovo širenje nije samo zastupljeno na društvenim mrežama, nego i same objave medija ponekad mogu na to poticati.
Naprimjer, ako želite vidjeti kakvi su migranti i izbjeglice, slobodno posjetite portale: oni sve znaju, sjedili su s njima, prolazili isto što i oni, otišli na teren, uradili priču, predstavili je javnosti izvještavajući objektivno i istinito.
Da, i bajke su istinitije od ove rečenice.
Govor mržnje prema migrantima i izbjeglicama je u posljednje skoro dvije godine prisutan u medijima i tako samo utjeruje strah u kosti građanima.
Ovo je jedan od onih slučajeva kada smo dužni reći: neće mali Mujo, Marija i Marko tamo gdje i svi Turci! U ovoj situaciji bismo trebali biti spremni da budemo crna ovca koja treba pokušati nešto promijeniti. Prve stvari koje možemo učiniti kako bismo se borili protiv govora mržnje su samosvijest i prihvatanje drugačijeg od dominantne većine. Bez ovih stvari nećemo biti spremni prihvatiti druge i prepoznati govor mržnje.
Ako se ikada zapitate kako to učiniti, sjetite se da tu podrazumijevamo izražavanje koje sadrži poruke mržnje ili netrpeljivosti prema nekoj rasnoj, nacionalnoj, etničkoj ili vjerskoj grupi ili njenim pripadnicima. Obuhvata i govor koji je usmjeren ka stvaranju mržnje i netrpeljivosti prema spolu i seksualnoj orijentaciji, uključujući i netrpeljivost prema različitom.
I posljednja stvar koju trebamo uraditi jeste da prijavimo govor mržnje i time ga pokušamo spriječiti. Možemo to uraditi na društvenim mrežama jer svaka ima opciju za prijavu govora mržnje. Doprinos možemo dati i ukoliko članak (ukoliko su u pitanju online mediji) prijavimo Vijeću za štampu i online medije u BiH i nećemo ga dijeliti na društvenim mrežama. Prijavu možete poslati i platformi Raskrinkavanje.ba.
Sloboda govora
Najčešći alibi za govor mržnje je sloboda govora. Međutim, moramo ih znati razlikovati – sloboda govora ne podrazumijeva vrijeđanje.
Kada pomislite da ništa nećete postići ovim, sjetite se da možete biti jedan od milion!
Slobodni smo da kreiramo svoj život onako kako želimo. Ali nismo slobodni i nemamo pravo nečiji osuditi ili ugroziti. Od vaših komentara može da zavisi psihičko stanje neke osobe. Vaši komentari mogu biti opasni za socijalizaciju osobe. Vaš govor mržnje, ali i mržnja koju gledate ili izražavate u javnosti, nikada i nikome ne može donijeti dobro!
Ovaj tekst nastao je u sklopu praktičnih vježbi na Omladinskom kampu medijske pismenosti Jahorina tokom kojeg su učesnici i učesnice uz podršku mentorskog tima kreirali medijske sadržaje. Tekst pripremila: Amila Žunić
Online portali, novine, TV i radijske emisije prikazuju sliku društva. Kakvog društva? Dozvolio bih si reći nacionalno podijeljenog i društva u kojem je često nasilno ponašanje. Ujedno ovo društvo je zatvoreno ali i osuđivačko za sve drugo i drugačije od dominatne većine. Zastanimo na tren i pogledajmo otrovne komentare na online portalima ili senzacionalističke objave u novinama – ne doprinose prihvatanju drugih i drugačijih, već osuđivanju.
U mnogim medijima koji svojim objavama utiču na javno mnijenje, prisutna je neetičnost, neprofesionalnost i subjektivnost. Mediji rijetko žele osuditi radikalizam, nacionalizam i nasilno ponašanje, jer im je primarna vodilja zarada koju lakše ostvaruju potpirivanjem mržnje. Stvoriti platformu za različitost je nepoznanica za mnoge medije. Umjesto toga, oni prave od svega senzaciju radi veće prodaje, veće gledanosti i klikova na njihovim portalima.
Napadi i zaziranje od migranata su svakodnevni primjeri radikalnog, ekstremnog i nasilnog ponašanja u bosanskohercegovačkom društva. Mediji to refelektuju a ne pokušavaju to i razbiti. Na to smo se navikli kao na dnevnu dozu hrane, kafe i cigareta. Primitivne pojave pripadaju primitivnom društvu, a mi? Da li smo mi primitivno društvo?
(Senzacionalističke objave u medijima, Izvor: Media.ba)
U 21. stoljeću gdje bi se trebala isticati humanost, podrška i suosjećanje, mediji potpaljuju vatru ekstremizma. Negativan trend društvene osude migranata bez ikakve podloge dobija sasvim novu dimenziju. Ovoga puta i mediji su se pridružili ocrnjivanju migranata i time se poistovijetili sa društvom.
Mediji su odbacili sve ono što trebaju da budu, a to je prije svega platforma za informisanje i promicanje pozitivnih ljudskih vrijednosti.
Generalizacija migranata u medijima bez statističkih podataka je pokazala da se mediji ne uzdržavaju od bilo čega.
Naprimjer, tvrdnja da migranti boluju od teških zaraznih bolesti i da su među njima narkomani je objavljenja bez ikakvog prethodnog istraživanja. Takva suluda tvrdnja je ništa više nego vapaj za većom čitanošću. U njoj se vidi generalizacijia jedne cijele populacije.
U svakom narodu imamo dobre i loše ljude. Međutim u tvrdnji da migranti tuku i pljačkaju ili da nadiru hiljade ka BiH to ne vidimo – svi idu u isti koš. Obična osoba koja čita ovu vijest može izvući zaključak da je svaki migrant nasilinik i pljačkaš.
Mediji u društvu doprinose stvaranju straha, iako bi njihova uloga trebala biti da objektivno informišu i edukuju javnost. Na kraju, mediji, kao i svi mi, treba da znamo da različitost nije prijetnja nego vrlina društva.
Ovaj tekst nastao je u sklopu praktičnih vježbi na Omladinskom kampu medijske pismenosti Jahorina tokom kojeg su učesnici i učesnice uz podršku mentorskog tima kreirali medijske sadržaje. Tekst pripremio: Amar Ćatović
Nedavni komentari