Populizam: kada se skine diskreditirajuća etiketa

Populizam: kada se skine diskreditirajuća etiketa
22. Maja 2020. Nema komentara Novosti Naša zajednica

Piše: Amir Purić

Osvrt na knjigu Brucea Kapferera i Dimitriosa Theodossopoulosa (ur.), Paradoks demokratije: Populizam i njegova savremena kriza (prev. Lejla Efendić, Sarajevo, Mreža mira, 2020).

Gdje  je ona opoziciona stranka koju njeni protivnici na vlasti nisu ozloglasili kao populističku? Gdje je ona opoziciona partija koja nije naprednijim opozicionarima kao i svojim reakcionarnim protivnicima uzvratila prijekor koji ih je imao žigosati kao populiste?

Ne bi li danas bilo zgodno političkom subjektu, kojeg etiketiraju kao populistu, poslužiti se uvodnim rečenicama „Komunističkog manifesta“ da obznani svijetu kako uistinu i jeste ono za što ga optužuju? I zašto je nemoguće zamisliti da se to desi? Šta je to toliko diskreditirajuće u riječi čiji je korijen popolo (narod) da je sa prijezirom odbacuju i oni sa lijeve i oni sa desne strane političkog spektra?

Dovoljno je da letimično prođemo kroz političke rubrike u novinama i na portalima i dobićemo utisak kako bauk populizma kruži Evropom (i svijetom). Malo se igrača kako na globalnoj tako i na lokalnoj političkoj sceni može pohvaliti time da nikad nisu ponijeli „epitet“ populiste, no,  uprkos tome, sam pojam ostaje bitno zamagljen. Populizam može poslužiti kao sjajan primjer postmodernističke beznačajnosti i relativizma: sve može i ništa ne mora biti populizam. Unutar tog kompleksnog i maglovitog područja plovi i knjiga „Paradoks demokratije: Populizam i njegova savremena kriza“ koja, pored uvodnog eseja urednika Brucea Kapferera i Dimitriosa Theodossopoulosa, sadrži pet tekstova koji tematiziraju različite pojavne oblike populizma u različitim dijelovima svijeta i različitim vremenskim periodima. Zajednička nit koja se prožima kroz ove eseje jeste da nastoje ponuditi promišljanja o fenomenu populizma kao sastavnom dijelu demokratskih procesa i opstanka savremenih demokratskih sistema.

Polazeći od toga da je populizam iznimno teško definirati, kao i da su razlike među pojavnim oblicima populizma uvjetovane njegovom ovisnošću o „historijskoj i nacionalnoj imaginaciji“, zajednička nit ovih tekstova nije pokušaj pronicanja u samu srž datog političkog fenomena radi pronalaženja njegovog najmanjeg mogućeg sadržioca već je to, prije svega, analiza okolnosti koje ga (populizam, dakle) mogu proizvesti u savremenom svijetu. Nadalje, prilazeći fenomenu iz dva analitička pravca, autori u ovoj knjizi nastoje dati doprinos akademskim debatama o razlikama između dvije varijante (lijevog i desnog, inkluzivnog i ekskluzivnog) populizma, te ograničenjima i kontradikcijama prvopomenute, „dobre“ manifestacije populističke politike.

U posljednjih nekoliko decenija, a posebno nakon rasta populističkih pokreta u Grčkoj i Španiji nakon recesije 2008. godine, vodi se poprilično živahna akademska rasprava o inkluzivnom i emancipatorskom potencijalu lijevog populizma, teoriji koju je pionirski razvio argentinski filozof Ernesto Laclau. Na tom fonu i eseji Victorie Goddard, Johna Gledhilla, te Melinde Hinkson i Jona Altmana, u ovoj knjizi podsjećaju da su pojedine populističke politike u Argentini, Brazilu i Australiji u proteklih pola stoljeća imale i određene emancipacijske uspjehe koji nam govore da nisu svi populizmi jednako reakcionarni.

Međutim, nakon što se postavi logično pitanje može li se populizam koristiti za okupljanje podrške za neki lijevo orijentirani, inkluzivni projekat, autori podsjećaju i na bitna ograničenja ovakvih populističkih politika utvrdivši da se nejednakosti koje pobuđuju privlačnost populizma vremenom rasipaju kroz strukturiranje novih nejednakosti. „Utopijska vizija neautoritarnog populizma, kao subverzivne taktike protiv neoliberalizma, osnažujuća je, ali i duboko uronjena u racionalizacije samog establišmenta kojem se pokušava suprotstaviti“, upozoravaju urednici u svom zaključnom razmatranju, sublimirajuću paradoks populizma u sljedeću parafrazu: „On prijeti da će opet i iznova pojesti vlastitu djecu.“

Drugi analitički pristup fenomenu, zastupljen u knjizi „Paradoks demokratije“ u esejima Michaela Herzfelda i Susane Narotzky, odbacuje populizam, ma koje orijentacije bio. Posebno je zanimljiva argumentacija Susane Narotzky. Ona analizira zahtjeve koje proklamiraju lijevi populisti kroz primjer protestnih pokreta i iz njih proizašlih političkih zahtjeva u Španiji nakon svjetske ekonomske krize, a potom pokazuje da takav populizam „kroz zahtjeve za udjelom u privilegiji unutar postojeće hijerarhijske strukture“ umjesto zahtjevom za „ukidanje osnova te hijerarhije“ učestvuje u reprodukciji i očuvanju političko-ekonomskog sistema koji proizvodi nejednakosti.

Bez obzira na ta ograničenja populizma, nesporno je da iza populističkih zahtjeva postoje ljudi sa stvarnim problemima koji ih potiču da ustanu protiv određenog društvenog sistema. To i više autora u knjizi, uključujući i urednike, ističe.  Demokratska priroda populizma ogleda se u tome da on često daje glas demosu koji je marginaliziran, ali koji istovremeno „ima potencijal da subvertira ideale i vrijednosti koje ga mogu podržati.“ Smatram da se ovim pitanjem treba posebno pozabaviti i pokušati ga, radi boljeg razumijevanja, prenijeti na teren konkretne političke borbe i lokalnog političkog konteksta.

Zamislimo situaciju, sada ne više tako hipotetičku, u kojoj jedan politički subjekt gradi svoju kampanju na obećanju da će „izbaciti“ migrante iz Bosne i Hercegovine zbog toga što predstavljaju sigurnosni problem i ugrožavaju građane ove države. Šireći antagonizam između dviju grupa, domaćeg stanovništva i migranata, te promovišući sebe kao zaštitnika prvih, za koje će ustvrditi da im svjetski/europski/domaći politički establišment sprema nimalo dobar plan („BiH neće biti parking za migrante“), takav politički subjekt pokazuje dovoljno elemenata populizma da mu se može prilijepiti etiketa „desnog populiste“. Lakoćom možemo ukazati i na paradoks politike koja će demokratske zahtjeve jedne grupe realizirati potpunim isključenjem – čak i ugrožavanjem fizičkog postojanja – druge, odnosno jedan demokratski zahtjev za većom sigurnošću građana proizvodi prakse dokidanja ljudskih prava, pa čak i fašizam.

Međutim, to i dalje neće promijeniti činjenicu da postoji nemali broj građana, primjerice, Bihaća, koji se osjećaju nesigurno zbog prisustva velikog broja migranata u njihovom naselju i koji smatraju da vlast ne mari za njihovu (ne)sigurnost. Hipotetički bi sada mogao da se pojavi i lijevi populistički pokret čija politika će počivati na izgradnji solidarnosti između Bišćana i migranata. Ovaj pokret će antagonističku oštricu okrenuti ka establišmentu za kojeg će ustvrditi da, držeći izbjeglice u katastrofanim materijalnim uslovima, namjerno proizvodi njihov očaj i gura ih ka kriminalitetu, te na taj način svjesno kreira osjećaj nesigurnosti kod lokalnog stanovništva, a sve to s ciljem da se fokus javnog mnjenja drži dalje od, primjerice, koruptivnih radnji same vlasti.

Bez obzira na inkluzivni potencijal koji takav lijevi populizam sadrži, prema ranije pomenutoj postavci koju je razvila Narotzky, njegovi dugoročni dometi su ograničeni. Bez dokidanja hijerarhijske strukture društva koja reproducira nejednakosti i prisiljava ljude da migriraju, ova lijeva populistička politika integracijom migranata (u bh. ili europsko društvo) ujedno i doprinosi očuvanju takvog sistema proširujući takmičarsku bazu konkurentskog procesa koji neminovno proizvodi neke pobjednike i mnoge gubitnike.

Promišljanja o populizmu koja nalazimo u knjizi „Paradoks demokratije: Populizam i njegova savremena kriza“ mogli bi pomoći – i to bi bio značajan domet ovog djela – i političkim akterima u BiH, posebno onima s lijevog političkog spektra, pri koncipiranju dugoročnih efekata koje će njihove politike imati po društvo. Nadam se da će doprinijeti i dokidanju – u osnovi duboko elitističke i reakcionarne – prakse korištenja termina „populizam“ u političkom diskursu isključivo kao diskriminatorne i diskvalifikacijske etikete. Ne gubeći nadu u to, vjerujem da ni sam doprinos ovog djela naučno-istraživačkom nastojanjima da se fenomen populizma značajnije rasvjetli neće biti zanemariv.

Knjigu Paradoks demokratije: Populizam i njegova savremena kriza, kao i druge knjige iz edicije re:politiko (stručna literatura o populizmu, etnonacionalnoj i religijskoj radikalizaciji) možete čitati u Alternativnom domu kulture u Velikoj Kladuši od 1. juna 2020.

Oznake

Leave a reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.