Posao ili pakao

Mobing ilustracija

Posao ili pakao

“Nisam mogla više da trpim njegove provokacije te sam mu rekla da je dosta s tim, na šta mi je on hladno zaprijetio otkazom dajući mi do znanja da može da čini što želi i da će se to maltretiranje nastaviti ukoliko on to želi.”  U tom trenutku Dina je odlučila dati otkaz na poslu jer uznemiravanja i poniženja koja je trpjela od strane nadređenog više nije mogla da podnese.

Dina smatra da je bila žrtva mobinga (mobbing) na poslu, no nije odlučila da potraži zaštitu na sudu ili pokrene interni postupak pred poslodavcem. To nije uradila ni Selma, koja, također, tvrdi da ono što je trpjela dok je radila u jednom tržnom centru, ima sve karakteristike mobinga.

“Danima sam dizala teret, trčala po radnji. Taman kada bih preuzela određeni posao, nadređena bi dolazila i tjerala me na drugo mjesto, tako da nisam imala minute odmora. Noge više osjećala nisam od bolova, gubila sam na težini  te bivala sve iscrpljenija’’, opisuje ona svoje dane na sada već bivšem poslu.

Selma je, baš poput Dine, dala otkaz. To se desilo kada joj je naređeno da ode skidati žvake s poda, što se u pravilu radilo kolektivno i nakon zaključavanja radnje.

“Mislila sam da se šali jer je radnja bila prepuna, doslovno smo se jedva kretali, ali me uvjerila u suprotno. Na koljenima i sa špahtlom na rukama, pužući oko nogu poznatih i nepoznatih ljudi, skidala sam žvake s poda osjećajući na svojim leđima poglede pune žaljenja”,  priča nam Selma. Na tom poslu je provela dva mjeseca, a maltretiranje nadređene je, kaže, trajalo od prvog dana.

Mobing po definiciji predstavlja specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu kojim osoba ili skupina njih psihički zlostavlja I ponižava drugu osobu s ciljem ugrožavanje njezina ugleda, čast, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminiranja s radnog mjesta.

Broj prijava mobinga povećan u 2019.

Posljedice mobinga su višestruke te se očituju kao gubitak motivacije na radnom mjestu i smanjenja učinkovitosti. Nerijetko se dešava da žrtve mobinga utjehu traže u alkoholu ili teškim antidepresivima što dovodi do narušavanja psihičkog i fizičkog zdravlja.

Mobing je zabranjen na cijeloj teritoriji BiH donošenjem Zakona o zabrani svih oblika diskriminacija, a osim u pomenutom zakonu može  see naći  i u entitetskim Zakonima o radu. U skladu sa zakonskom regulativom, institucija Ombudsmena za ljudska prava BiH označena je kao središnja institucija za zaštitu diskriminacija, u što se naravno ubraja i mobing.

Prema dostupnim izvještajima, institucija Ombudsmena za ljudska prava je od 2011. do 2018. godine zaprimila oko 460 žalbi čiji je predmet mobing, što je u prosjeku 58 žalbi godišnje. Međutim, u prvih 11 mjeseci 2019. godine, ova institucija je primila čak 78 pritužbi koje se odnose na mobing.

Žrtvama mobinga se savjetuje obraćanje upravo ovoj instituciji jer je postupak besplatan, a žalba izjavljena Ombudsmenima ne smije prouzročiti disciplinske ili druge sankcije. Čak i onda ako se žrtve mobinga ne odluče uložiti žalbu, dobit će adekvatnu uputu šta činiti i kako što efikasnije riješiti svoj problem.

‘’Postupak pred sudom zbog mobinga, kao i interni postupak pred poslodavcem, može, prema modelu zakona, pokrenuti radnik koji je zlostavljan, sindikat, profesionalno udruženje čiji je zaposleni član, ali i poslodavac. Pred sudom, postupak može da pokrene i organizacija građana koja se bavi zaštitom ljudskih prava’’ navodi Anica Ramić, predsjednica Udruženja ‘’Stop mobbing’’.

Ona ističe da je od osnivanja udruženja  2008. godine do danas na njihovu adresu, telefonom i elektronskom poštom, zaprimljeno 2.362 prijave koje se odnose na mobing te naglašava da zbog straha od poslodavca većina ljudi ne želi uopće da priča o ovomo obliku pritiska strahujući za posao kojeg je u BiH veoma teško dobiti.

Prva presuda

Ramić ističe da se mobing sve više javlja u državnim institucijama, te da su na udaru i muškarci i žene, ali najčešće su to žene iznad 40 godina životne starosti i u pravilu su to uvijek savjesne, odgovorne  i vrijedne osobe. U nekim slučajevima mobing prelazi u seksualno uznemiravanje na radnom mjestu. Takav slučaj imala je Dina:

“Mislila sam da će (maltretiranje, op.a.) s vremenom prestati, pa sam ćutala i trpjela. Međutim,  toga dana, ničim izazvan, počeo je s provokacijama i neumjesnim komentarima s jasnim insinuacijama. Pokušala sam ostati hladna, ali on se nije zaustavio namećući ponude sa seksualnom konotacijom govoreći usput da bi lahko mogao prekinuti vezu sa svojom djevojkom.”

U tom trenu pobunila se te rekla da to ne želi više da trpi, na što joj je nadređeni zaprijetio otkazom. Otkaz je sama dala, a mobing nije prijavila, jer napustiti posao na kojem svakodnevno trpi uvrede, u tom trenutku joj se činilo kao najbrže i najbezbolnije rješenje.

Ramić objašnjava da  uznemiravanje obuhvata dobacivanje i vulgarne komentare, seksističke viceve i  šale na radnom mjestu, ali i ucjene koje podrazumijevaju prisilu da se izvrše određene seksualne radnje u cilju ostanka na poslu, a nerijetko se dešavaju silovanja. Ugrožene su žene raznih zanimanja – od čistačica na fakultetima do profesorica na fakultetima – kako u državnim tako i u privatnim firmama. 

Iako nema mnogo sudskih riješenih slučajeva, na osnovu Zakona o zabrani diskriminacije, usvojenog 2009. godine, kao pozitivan primjer, služi presuda kod Osnovnog suda u Prijedoru koja predstavlja prvu sudsku odluku u BiH za mobing i viktimizaciju.

I godina je preduga

Radi se o prvoj odluci donesenoj po zahtjevu Institucije Ombudsmena BiH, po kojoj je okrivljeni šef Teritorijalne vatrogasne jedinice u Prijedoru proglašen odgovornim i novčano kažnjen zbog uznemiravanja vatrogasca-vozača na radnom mjestu “ponavljanjem radnji koje imaju ponižavajući efekat na žrtvu, a čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uslova ili profesionalnog statusa zaposlenog”.

“Ova presuda, ohrabrujući je korak i predstavlja tek početak u rješavanju sličnih slučajeva”, kaže Ankica Ramić. Međutim, sudski spor često je izvor novog stresa, pa većina šikaniranih radnika, unaprijed odustaje od traženja pravne zaštite.

“I za najjednostavniji spor, u kojemu radnik traži isplatu plate, našim sudovima trebaju četiri godine, a za sporove u kojima ima elemenata zlostavljanja, preduga je i godina dana, jer takvi ljudi trpe i financijski i zdravstveno”, zaključuje Ramić.

Takav je slučaj i sa našim sagovornicama. Ni Selma ni Dina nisu prijavile mobing jer ih je nepovjerenje u pravosuđe stjeralo u kut, pa tako pristaju da pričaju o onom što su prošle pod uvjetom da zaštitimo njihov identitet. Teška ekonomska situacija, teškoće pri traženju posla, slabi mehanizmi zaštite prava tako su ovu državu pretvorili u tlo pogodno za nastanak i prakticiranje mobinga.

Ovaj članak je nastao u sklopu radionica iz oblasti “Novinarstva i medijske pismenosti” u Alternativnom domu kulture. Autori/ce priče su: Amra Omeragić, Admira Ćatić i Sanjin Pajazetović.

Kad sistem ne asistira

Naslovna fotografija: Djeca tokom aktivnosti u Udruženju “I mi postojimo”. (Autorica: Nejra Ćerimović)

 „Da li ja imam dijete sa poteškoćama u rastu i razvoju ili dijete kriminalca“, pita se gospođa Rubija, majka dječaka Harisa, kojem je dijagnosticiran Downov sindrom, dok objašnjava koliko je proces kategorizacije djece sa poteškoćama u rastu i razvoju “dugotrajan, mukotrpan i skup”.  

Kategorizacija je proces utvrđivanja psihofizičkog stanja djeteta. Radi se u svrhu utvrđivanja teškoća, ocjenjivanja sposobnosti, razvrstavanja i evidencije djece i mladih sa teškoćama u rastu u razvoju, te prilagođavanja programa obrazovanja i pružanja primjerenog oblika pomoći.

Rubija kaže da joj nijedna institucija nije dala informaciju da ima pravo na kategorizaciju. To je saznala tek od drugih roditelja djece s poteškoćama razvoju koje je upoznala zahvaljujući Udruženju “I mi postojimo”. Sam proces kategorizacije opisuje kao bolno iskustvo, koje mora ponavljati svake godine.

“Platite komisiju, pa iskupi se dokumentacija i papirologija”, objašnjava Rubija, “nosite te papire, idete vi, ide to vaše dijete, pa osjećate se kao neki predmet, pa fali tom predmetu jedan ćošak, pa vrh, pa ovo, pa procijenjeno na onoliko, ovoliko. Nije to nimalo ugodno ni lijepo, to je previše bolno.”

Mirzeta, majka dječaka Admila koji od rođenja ima probleme sa govorom, kaže da je proces kategorizacije njenog sina trajao čak dvije godine. Morali su uraditi test za sluh poznat kao bera, ali uređaj za to je bio van funkcije na više mjesta koja su posjetili.

„Kad smo išli na kategorizaciju, rekli su nam da uređaj postoji u Banja Luci, pa sad imamo zakazan termin, tad ćemo vidjeti da li je problem sa sluhom.“

Na 32 djece tek 5 asistenata

Haris i Admil pohađaju osnovnu školu, po zakonu bi trebali imati asistenta u nastavi jer su kategorizirani kao djeca s poteškoćama u rastu i razvoju. Ipak, dok Admil ima, Haris od ove školske godine nema pomoć asistenta u školi. Ranije je imao i to mu je, prema riječima njegove majke, mnogo značilo.

“To je dijete koje može mnogo toga, ali treba mu ta individua, taj neko ko će ga potaknuti, malo pogurnuti i onda on ide. Sad, kad se on nalazi među dvadeset i nešto učenika i on je jedino dijete posebno, onda nastavnik mora imati volju i želju. Ali, ako nema, onda je on tamo samo običan broj, sjedi tamo baš kao neki predmet, smješten je u jednu klupu i to je to”, govori Rubija.

Prema podacima koje je u augustu ove godine iznio pomoćnik ministra za Predškolsko i Osnovno obrazovanje Unsko-sanskog kantona, Adnan Kreso, na području ovog Kantona u obrazovnim institucijama postoji oko 80 djece koja imaju izraženije poteškoće u razvoju. Po pravilu bi trebalo biti isto toliko asistenata, ali je zbog nedostatka financijskih sredstava osigurano njih 50, rekao je tom prilikom Kreso.

Informacije koje smo dobili iz sedam osnovnih škola na području Velike Kladuše, govore da ukupno 32 djece ima potpunu ili djelimičnu dokumentaciju o kategorizaciji, no, istovremeno je u ovim školama uposleno tek pet asistenata u nastavi. Dvije škole nisu odgovorile na naš upit. Iz tri velikokladuške srednje škole su nam odgovorili da nemaju učenika koji posjeduju dokumentaciju o kategorizaciji. 

Nedostaje stručnjaka

Azra Hilić-Huskić, logoped i audiolog, koja volontira i u Udruženju “I mi postojimo”, kaže da zbog komplikovanih procedura i loše informisanosti roditelja, mnoga djeca nemaju potrebnu medicinsku dokumentaciju.

 „Nažalost, tu je i dosta djece koja su socijalni slučajevi, gdje njihove porodice imaju nedostatak osnovnih životnih potreba, nedostatak novca za školovanje i slično“, govori Hilić-Huskić.

To je tek jedan od problema, ističe ona. Prema njenom mišljenju, u obrazovnom sistemu nedostaje stručnih osoba za rad sa djecom sa poteškoćama u rastu i razvoju. 

“Asistent u nastavi može biti svako ko ima certifikat za tu osposobljenost. Nažalost, taj certifikat se dobije za neka dva-tri dana. Koji je kvalitet takvog rada, ja u to neću da ulazim. Međutim, imamo osobe koje su se školovale  po četiri, pet ili šest godina za ovu struku i koje su možda na birou rada, a neko ko je, naprimjer, u dva dana išao na taj kurs je asistent u nastavi”, objašnjava naša sagovornica šta smatra problematičnim. 

“Nedostaje pravih stručnjaka koji su se školovali niz godina i koji treba da rade u sistemu obrazovanja sa ovom djecom. Mislim da bi to olakšalo i djeci i njihovim roditeljima, ali i samoj prosvjeti, odnosno nastavnicima i profesorima, koji se iz dana u dan susreću u razredu sa ovom problematikom, a ne znaju kako da postupe. Jednostavno, nisu osposobljeni za takav vid rada”, zaključuje Hilić-Huskić.

Konvencija protiv diskriminacije u obrazovanju obavezuje, prije svega  državu,  da prema svojim mogućnostima i potrebama, odredi, razradi i provede politiku koja teži promoviranju jednakih mogućnosti i postupaka u odgoju i obrazovanju. Pored Konvencije, u Unsko-sanskom kantonu primjenjuje se i Strategija za uključivanje djece sa poteškoćama u rastu i razvoju u proces obrazovanja koju su kantonalne vlasti usvojile 2015. godine. 

Ministarstvo ne odgovara

Cilj ove strategije jeste definiranje i provođenje konkretnih mjera kako bi inkluzivna praksa doista zaživjela u odgojno-obrazovnim ustanovama u Unsko-sanskom kantonu. Ovaj strateški dokument sadrži i sedmogodišnji plan implementacije sa jasno definisanim aktivnostima, rokovima i institucijama nadležnim za njihovo provođenje.

Tako je, primjerice, jedna od planiranih aktivnosti i uspostavljanje učinkovitog sistema odobravanja, financiranja, edukacije i licenciranja asistenata u nastavi. Na provedbi ove mjere, trebao je da radi tim sastavljen od stručnjaka iz Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta USK, Pedagoškog zavoda, škola i relevantnih službi lokalne samouprave te drugih institucija, a rok za provedbu je bio kraj 2018. godine.

Na naše pitanje da li su realizirane aktivnosti u okviru usvojene strategije koje su predviđene da budu realizirane do 2018. godine, iz Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta USK nisu odgovorili u zakonskom roku. Podaci koje smo prikupili na terenu, u školama i od roditelja djece sa poteškoćama u razvoju, govore da su neke od tih mjera, poput uspostavljanja učinkovitog sistema angažiranja asistenata u nastavi, daleko od realizacije.

Deseci djece sa poteškoćama u rastu i razvoju, koja imaju i potrebnu dokumentaciju, pohađaju nastavu u velikokladuškim školama bez pomoći su asistenata u nastavi. Nema pouzdanih podataka koliko ih je još koja nisu kategorisana i koja uopće ne idu u školu. U udruženju “I mi postojimo” kažu da na spisku imaju 112 članova sa područja cijele Velike Kladuše.

Ovaj članak je nastao u sklopu radionica iz oblasti “Novinarstva i medijske pismenosti” u Alternativnom domu kulture. Autorice priče su: Nejra Ćerimović, Mirela Salkić, Hana Aličajić i Una Beganović.

Online platforme koje doprinose razvoju medijske pismenosti u BiH

U Bosni i Hercegovini djeluje nekoliko online platformi na kojima se objavljuju analize medijskih politika i praksi, ukazuje na lažne vijesti, manipulacije i kršenja prava potrošača, čime se podiže svijest javnosti o ovim pojavama. U infografici koju su pripremili polaznici i polaznice Omladinskog kampa medijske pismenosti u Konjicu možete pogledati o kojim platformama je riječ. Ukoliko želite saznati više o uspješnim inicijativama za medijsku pismenost u BiH, dodatne informacije možete pronaći u istraživanju Fondacije Mediacentar “Medijska i informacijska pismenost u Bosni i Hercegovini: brojne inicijative civilnog sektora i nedostatak javnih politika” koje možete preuzeti ovdje.

Ova infografika nastala je u sklopu praktičnih vježbi na Omladinskom kampu medijske pismenosti Konjic tokom kojeg su učesnici i učesnice uz podršku mentorskog tima kreirali medijske sadržaje. Infografiku pripremili: Kasim Porić, Nemanja Šagovnović, Dragica Andrić, Jelena Pervan i Aleksandar-Rade Ćorović

Samo kažem

Koračam ulicama Tuzle i čujem majku kako kritikuje svoje dijete. Kaže, loše su mu ocjene, mora da popravi prosjek čim prije. Čujem i jednog starijeg čovjeka kako se povišenim tonom obraća konobaru i kudi ga jer je u šolji, pobogu, dobio koji milimetar kafe više nego što je naručio. I neka gospoda sjedi na klupi, u centru grada, i komentarišu, valjda pse lutalice, koji šetajući po Tuzli plaše djecu i ostale građane – kažu loš je cijeli grad zbog tih nekih ljudi što sjede na čelu stola. Kritikuju, kritikuju, kritikuju… Svi sve kritikuju i komentarišu, svi o svemu imaju mišljene. Ali samo to i imaju. 

Bila sam svjedok komentara velikog broja ljudi i na medijske sadržaje koji kažu “ma to nije istina, gledaj ih šta pišu, njima je samo bitno da zarade a kako će to biti – to njih ne interesuje, lažovi jedni”. 

Dakle, naši građani su itekako svjesni da neki mediji koji nas okružuju u velikoj mjeri šire lažne vijesti, a kao da najveću ljubav gaje prema dezinformacijama. Ljudi moji dragi, recimo da ste vi prepoznali već po naslovu da je napisani tekst “jedna obična laž”. I vi ste ga, naravno, otvorili. Svakako ste dali klik tom mediju u kojem rade “lažovi jedni”. A dali ste klik, jer, Bože moj, daj da se ima o čemu komentarisati sutra na kafi.  

A evo, da vas pitam, kakva je svrha? Čemu doprinosi vaše učestalo kritikovanje svega? Ako će taj razgovor na kafi riješiti probleme lažnih vijesti, mogu li i ja da se ponekad družim s vama? 

Znam da je lakše kritikovati sa prijateljem, majkom, dedom… Lakše je i sigurna sam zanimljivije. Kritikovat ćete, smetat će vam, a koja će biti prva objava koju ćete otvoriti sutra? Hoćete li tragati za vjerodostojnim izvorom? Koliko vam je istina uopće važna? 

Sve dok je lakše kritikovati između sebe, a jedva čekati lažnu vijest da je komentarišete, nećemo napredovati. Da li inače volite da vas lažu u životu? Ako ne, zašto onda to dopuštate pojedinim medijima? A kad vam konačno istina postane važnija od priče uz kafu, možete poduzeti i konkretne korake. 

Imate priliku prijaviti problematične tekstove Vijeću za štampu ili se obratiti direktno redakciji medija. Također, prava adresa je i platforma za razotkrivanje lažnih vijesti Raskrinkavanje.ba

Dok čekam da shvatite šta znači vaš klik na lažnu vijest, kao buduća novinarka protiv takvog medijskog narativa borit ću se profesionalizmom. Objektivnim i provjerenim informacijama. Validnim izvorima. I nadam se da ćemo jednom postati saveznici u toj borbi. Samo kažem. 

Ovaj tekst nastao je u sklopu praktičnih vježbi na Omladinskom kampu medijske pismenosti Konjic tokom kojeg su učesnici i učesnice uz podršku mentorskog tima kreirali medijske sadržaje. Tekst pripremila: Hajra Karahodžić

Druga samostalna izložba Jasmina Sakića

U Alternativnom domu kulture od 29.11. do 5.12. građani i građanke Velike Kladuše imaju priliku pogledati izložbu amaterskog slikara Jasmina Sakića.

Jasmin Sakić se slikarstvom bavi od šeste godine. Njegove slike nastaju u trenutku, a glavna inspiracija za slike pronalazi u knjizi “Mali princ”.

Izložba je prodajnog karaktera, a možete je pogledati od 12:00h do 20:00h na adresi Milana Pilipovića 42.

Kako unaprijediti medijsku pismenost u BiH?

Medijsku i informacijsku pismenost u Bosni i Hercegovini moguće je unaprijediti sistemskim pristupom i saradnjom različitih značajnih aktera. Neki od najvažnijih koraka koje je potrebno učiniti kako bismo povećali nivo medijske pismenosti naših građana, predstavljeni su u infografici koju su mladi kreirali na Omladinskom kampu medijske pismenosti u Konjicu. Preporuke proizilaze iz istraživanja Fondacije Mediacentar “Medijska i informacijska pismenost u Bosni i Hercegovini: brojne inicijative civilnog sektora i nedostatak javnih politika”. Istraživanje možete preuzeti ovdje.

Ova infografika nastala je u sklopu praktičnih vježbi na Omladinskom kampu medijske pismenosti Konjic tokom kojeg su učesnici i učesnice uz podršku mentorskog tima kreirali medijske sadržaje. Infografiku pripremili: Adna Beganović, Adna Serdarević, Robert Ružnić, Nebojša Pavlica, Slađana Popović

Šarenilo Instagrama i mrak sobe

Društvene mreže su postale jedno od ključnih sredstava socijalizacije. Facebook, Twitter, Instagram su jedne od najpoznatijih društvenih mreža putem kojih možemo da prikupimo informacije. Nekada su korisnici i korisnice medija bili pasivni potrošači, dok danas sami možemo da biramo kojim informacijama ćemo biti izloženi. Stvaramo uzajamni odnos s medijima, te sami postajemo kanal preko kojeg dolaze informacije. 

Foto: Nejra Džaferagić/Privatna arhiva 

Putem društvenih mreža smo bombardovani raznim vrstama reklama. One su stekle toliku važnost da na neki način kreiraju i našu maštu. Instagram kao društvena mreža je najbolji primjer. Putem Instagrama možete da prikažete sebe i svoj život, tačno onako kako to zamišljate u svojoj glavi. Postavljate fotografije koje se vama najviše dopadaju, iz ugla u kojem najbolje izgledate. Prate se lajkovi, komentari, storiji. Postajete medij kojim reklamirate način života, određeni proizvod, državu koju ste posjetili. Postavljate fotografije isceniranog života.  

Problem s ovakvim načinom korištenja društvenih mreža jeste u tome da ljudi stvaraju pogrešnu percepciju sebe i svijeta u kojem žive. Zar ćemo svi da da postanemo roboti koji će iscenirati svoj život kako bi bio odgovarajući za odobravanje drugih robota koji rade istu stvar. Zar čovječanstvo postaje robotanstvo?  

Koliko u svijetu postoji ljudi koji tonu u mrak svoje sobe, obasjanu samo jednim svjetlom. Svjetlom s ekrana. Moramo postati svjesni da su mnogi ljudi na Instagramu predstavljeni kao da imaju život iz bajke, prožet putovanjima, automobilima, zdravom hranom, te teretanom i mišićima. Prava istina je da su depresivni, nesretni, usamljeni, u svojoj sobi zadubljeni u ekran. Istraživanje rađeno u Velikoj Britaniji na uzorku od 1.500 mladih, pokazalo je da je Instagram najštetnija društvena mreža za mentalno zdravlje mladih.  

Mladi žive za taj lajk. Za komentar. To im daje svrhu. Svaki lajk je novi osmijeh. Osmijeh koji traje dvije sekunde. I šta dalje? Šta s ostalim sekundama, minutama i danima u kojima nemaju objave koje ih mogu usrećiti na trenutak.  

Mladi roboti nisu ni svjesni koliko žive u zabludi, koliko imaju pogrešnu percepciju sebe i svoga života. Njihov realni život trpi, od zdravlja do obrazovanja. Društveni život im je idealan samo na Instagramu, a u stvarnosti veliki broj ljudi nema osobe s kojima bi mogli proštetati, popiti kafu, razgovarati. Odnosi koje imaju su uglavnom zasnovani na komentarima, sa sadržajima punim ljubavi i sreće.  

Na društvenim mrežama imamo hiljade prijatelja i prijateljica, a u stvarnosti dvoje. Koliko bi osoba zaista popilo kafu s tim ljudima koje imaju u prijateljima? Koliko njih bi odgovorilo na poruku u kojoj osoba moli za pomoć. O tome bi se dalo diskutovati. Zar zaista ne vide kako je to sve balon od sapunice. Kada bi ugasili šarenilo svojih društvenih mreža ostali bi u mraku svoje sobe. 

Ima li tu nečeg pozitivnog? 

Važno je znati da društvene mreže imaju i pozitivnu stranu. Mogu nas odvesti na razna mjesta, države, gradove kojima fizički nismo u mogućnosti pristupiti. Mogu nam čak otkriti nove svjetove za koje nismo ni znali da postoje. Društvene mreže su koristan alat za promociju uspješnih mladih ljudi i njihovih projekata. Mjesto na kojem mogu svoje talente da prikažu na pravi način i gdje će ih javnost prepoznati.  

Ako mladi žele da koriste društvene mreže neka to čine na zdraviji način. Potrebno je razlikovati stvarnost i virtualnost. Pravi život nije na Instagramu. Pravi život je vani, u prirodi i među ljudima.  

Naučimo da lajk nije statusni simbol i oznaka za vrednovanje sebe! 

Ovaj tekst nastao je u sklopu praktičnih vježbi na Omladinskom kampu medijske pismenosti Konjic tokom kojeg su učesnici i učesnice uz podršku mentorskog tima kreirali medijske sadržaje. Tekst pripremila: Nejra Džaferagić

Omladinski kamp u Konjicu: Kako prepoznati kvalitetnu informaciju

Treći omladinski kamp medijske pismenosti održan je u Konjicu. Mladi su još jednom kroz petodnevni trening upoznati sa problematikom bh. medijskog okruženja, te izazovima sa kojima se susreću svi akteri – novinari i novinarke, ali i konzumenti medijskog sadržaja.

Izvor: Mediacentar/Mirza Ajnadžić
Foto: Mirnes Ćerimović 

Osnovni pojmovi, koji iziskuju diskusiju, za sve aktere medijskog okruženja u BiH jesu: povjerenje i kredibilitet. U medijskoj svakodnevnici susrećemo se sa velikim brojem lažnih vijesti koje kreiraju anonimni portali, ali i s objavljivanjem neprovjerenih činjenica etabliranih portala. Postavlja se pitanje: Kojim medijima danas vjerujemo i kako se to povjerenje stvara? 

Aleksandar Rade Ćorović, učesnik kampa, smatra da je ključ za stjecanje povjerenja u medije integritet samih novinara i novinarki.

“Ukoliko dokaže svojim radom da je osoba od povjerenja. Da daje tačne novosti – to mene navodi da vjerujem toj osobi pa samim tim i mediju”, dodaje on. 

Stvaranje povjerenja u medije je pitanje od velike važnosti. Upravo zbog količine lažnih i neprovjerenih informacija koje do nas dolaze svaki dan – pitanje koje se postavlja je i kako konzumirati medijske sadržaje sa kojima se susrećemo. 

Dragica Andrić, učesnica kampa medijske pismenosti, smatra da je potrebno da razvijamo kritičko promišljanje.  

“Na taj način sami možemo napraviti razliku između lažnih i neprovjerenih informacija te, sa druge strane, kredibilnih medijskih izvora”, dodaje Dragica. 

Adna Serdarević, učesnica kampa i studentica novinarstva, smatra da je za razvoj kritičkog mišljenja ključna neformalna edukacija. 

“Neformalno obrazovanje je potrebno ne samo nama koji studiramo novinarstvo, nego i svim građanima. Prezasićeni smo informacijama pa se čak i profesionalcima teško snaći u tome”, dodaje Adna. 

Kroz formu praktičnog neformalnog obrazovanja, na širu temu medijske pismenosti, učesnici i učesnice kampa su upoznati sa različitim vidovima novinarskog izričaja. Fotografija, pisanje bloga i stvaranje infografika su, i ovaj put, bili praktični zadaci. Kroz interaktivni rad sa polaznicima i polaznicama trenerice Imrana Kapetanović, Hana Kazazović i Sanja Vrzić su prenosile svoje iskustvo i znanje.  

Fotografkinja Imrana Kapetanović smatra da je formalno obrazovanje bitno jer stvara temelj, ali često je neformalno obrazovanje jedini način za usavršavanje vještina. 

“Pogotovo je to slučaj sa fotografijom, gdje formalno obrazovanje skoro ne postoji u BiH. Stoga je potrebno da konstantno učimo”, dodaje ona. 

U digitaliziranom svijetu današnjice stvorena je mogućnost da koristeći društvene mreže i druge kanale komunikacije i sami budemo mediji. Za prenošenje informacija danas nisu potrebne velike medijske kuće. Stoga je neformalno obrazovanje u segmentu medijske pismenosti od izuzetne važnosti.     

Društvene mreže i drugi vidovi online komunikacije nam daju alat i pitanje je da li ćemo odlučiti da ih pravilno iskoristimo. 

Slađana Popović, učesnica kampa, smatra da je bitno da svoje profile na društvenim mrežama koristimo da bi utjecali kako na publiku tako i na medije. 

“Bitno je da svoje profile na društvenim mrežama koristimo sa ciljem slanja pozitivnih informacija. Na taj način i mi smo medij. Možda tako budemo nekome uzor u današnjem svijetu”, zaključuje Slađana. 

Omladinski kamp medijske pismenosti u Konjicu treći je od četiri predviđena kampa koji se održavaju u različitim dijelovima BiH. Kampovi se održavaju u sklopu projekta “Protiv radikalizacije i nasilnog ekstremizma u bh. javnom prostoru” koji Fondacija Mediacentar realizuje u partnerstvu sa Centrom za demokratizaciju “Naša zajednica” i Centrom za mlade “Kvart” uz podršku Ambasade Kraljevine Holandije u BiH. 

Materijale nastale tokom prethodnih kampova možete pogledati ovdje.

Mala škola šaha

Šahovski klub Velika Kladuša i Udruženje Naša zajednica pozivaju sve ljubitelje šaha i mlade zainteresirane da steknu ili unaprijede svoje šahovsko znanje da dođu u subotu, 19. oktobra, u 16 sati u Alternativni dom kulture gdje će razgovor sa zainteresiranim polaznicima održati Sabahet Hadžić, predsjednik Šahovskog kluba Velika Kladuša.

Šah je najpopularnija igra na ploči u Evropi, a procjenjuje se da ga u svijetu igra oko 605 miliona ljudi. Ova igra ima odličan efekat na razvoj i sposobnost učenja, posebno donošenja logičkih i strateških odluka.

Podsjećamo, na nedavno održanom 26. ekipnom prvenstvu Šahovskog saveza FBiH za seniore, ekipa Šahovskog kluba Velika Kladuša ostvarila je historijski uspjeh plasiravši se u Prvu A ligu Federacije BiH, što je dokaz da u Velikoj Kladuši žive i igraju istinski šahovski majstori, a jedan od njih, Sabahet Hadžić, želi svoje znanje prenijeti na mlađe generacije.

Stoga, dođite u Alternativni dom kulture u subotu u 16 sati i otkrijte svoj šahovski talenat.

Kamp medijske pismenosti za mlade Konjic 2019

Fondacija za razvoj medija i civilnog društva “Mediacentar” u saradnji sa nevladinim organizacijama “Naša zajednica” iz Velike Kladuše i “Kvart” iz Prijedora organizuje treći omladinski kamp posvećen jačanju medijske pismenosti među mladima koji će se održati od 6. do 10. novembra u Konjicu. Na Kamp medijske pismenosti mogu se prijaviti mlade osobe iz Bosne i Hercegovine koje imaju od 18 do 30 godina. 

Tokom trajanja kampa polaznici i polaznice steći će osnovna znanja o funkcionisanju medija i specifičnostima bh. medijskog okruženja, ali će se upoznati i sa fenomenima kao što su lažne vijesti, verifikacija informacija, te će i sami savladiti osnovne vještine produkcije i kreiranja medijskog sadržaja. Do kraja kampa, uz pomoć i mentorstvo iskusnog trenerskog tima, učesnici i učesnice će biti osposobljeni da samostalno i kritički promišljaju o medijskim sadržajima, prepoznaju nepouzdane i neprovjerene informacije, te da i sami razumiju proces nastajanja medijskih proizvoda kao što su tekst, fotografija, infografike. Glavni moduli kroz koje će učesnici imati priliku proći tokom Kampa medijske pismenosti su:

 Uvod u medije – Kako mediji funkcionišu, značaj medija i osnovne novinarske forme

Mediji nekad i sad – Medijsko izvještavanje tokom 90-ih, mediji i rat, propagandno novinarstvo

Verifikacija informacija – Nepouzdane informacije i lažne vijesti, kako provjeriti izvore

Mediji i različitost – “Drugačijost” u medijima, kako mediji izvještavaju o različitostima 

Ukoliko se želiti prijaviti za učešće na kampu, potrebno je da ispunite aplikacioni formular koji možete preuzeti ovdje, te da ga pošaljete na e-mail: hilma@media.ba sa naznakom “Prijava za Kamp medijske pismenosti Konjic”. Prijave možete poslati do 10.10.2019. (četvrtak). Broj mjesta za učešće na kampu je ograničen. Organizator kampa snosi sve troškove prijevoza, smještaja i hrane. 

Kamp medijske pismenosti održava se u sklopu projekta “Protiv radikalizacije i nasilnog ekstremizma u bh. javnom prostoru” koji Fondacija Mediacentar realizuje u partnerstvu sa Centrom za demokratizaciju “Naša zajednica” i Centrom za mlade “Kvart”.