Novi ciklus radionica u Alternativnom domu kulture

Novi ciklus radionica u Alternativnom domu kulture

Vrijeme je za usvajanje novih znanja i vještina u Alternativnom domu kulture! Centar za demokratizaciju društva „Naša zajednica“ iz Velike Kladuše raspisuje javni poziv za prijavu učesnika na radionicama iz sljedećih oblasti:

  1. Praktična elektronika i programiranje
  2. Slikarstvo i street art
  3. Fotografija
  4.  AutoCAD 2D crtanje

Zainteresirani kandidati se mogu prijaviti na jednu ili više radionica putem prijavnog obrasca na sljedećem linku: https://forms.gle/kEpJXLi8QkHe3Sc9A.

Učešće na radionicama je besplatno za sve učesnike. Iz svake oblasti će se održati po 20 jednočasovnih radionica u periodu mart-juni 2020. godine.

Radionice su dio projekta „Alternativni dom kulture“ koji se sprovodi u okviru BHRI (Bosnia and Herzegovina Resilience Initiative) programa.

Više informacija o projektu dostupno je ovdje ili na Facebook i Instagram prezentaciji udruženja “Naša zajednica”.

Naša zajednica dobila novo rukovodstvo

Na večeras održanoj Skupštini udruženja Naša zajednica izabrano je novo rukovodstvo organizacije.

Nova predsjednica Upravnog odbora je Elvira Dizdarević, a članovi/ice su Margareta Redžić, Alma Mujakić, Elvira Dizdarević-Abazović, Jasmin Sakić i Elvis Ćerimović. Novi predsjednik skupštine je Hasan Mujakić.

Čestitamo novom rukovodstvu i želimo im puno uspjeha u radu.

Skupština članova Naše zajednice

Kamp medijske pismenosti za mlade Tešanj 2020

Fondacija za razvoj medija i civilnog društva “Mediacentar” u saradnji sa nevladinim organizacijama “Naša zajednica” iz Velike Kladuše i “Kvart” iz Prijedora organizuje četvrti omladinski kamp posvećen jačanju medijske pismenosti među mladima koji će se održati od 18. do 22. marta u Tešnju. Na Kamp medijske pismenosti mogu se prijaviti mlade osobe iz Bosne i Hercegovine koje imaju od 18 do 30 godina 

Tokom trajanja kampa polaznici i polaznice steći će osnovna znanja o funkcionisanju medija i specifičnostima bh. medijskog okruženja, ali će se upoznati i sa fenomenima kao što su lažne vijesti, verifikacija informacija, te će i sami savladiti osnovne vještine produkcije i kreiranja medijskog sadržaja. Do kraja kampa, uz pomoć i mentorstvo iskusnog trenerskog tima, učesnici i učesnice će biti osposobljeni da samostalno i kritički promišljaju o medijskim sadržajima, prepoznaju nepouzdane i neprovjerene informacije, te da i sami razumiju proces nastajanja medijskih proizvoda kao što su video i infografike. Glavni moduli kroz koje će učesnici imati priliku proći tokom Kampa medijske pismenosti su: 

Uvod u medije – Kako mediji funkcionišu, značaj medija i osnovne novinarske forme

Mediji nekad i sad – Medijsko izvještavanje tokom 90-ih, mediji i rat, propagandno novinarstvo

Verifikacija informacija – Nepouzdane informacije i lažne vijesti, kako provjeriti izvore

Mediji i različitost – “Drugačijost” u medijima, kako mediji izvještavaju o različitostima 

Ukoliko se želiti prijaviti za učešće na kampu, potrebno je da ispunite aplikacioni formular koji možete preuzeti ovdje, te da ga pošaljete na e-mail: hilma@media.ba sa naznakom “Prijava za Kamp medijske pismenosti Tešanj”. Prijave možete poslati do 17.2.2020. (ponedjeljak). Broj mjesta za učešće na kampu je ograničen. Organizator kampa snosi sve troškove prijevoza, smještaja i hrane. 

Kamp medijske pismenosti održava se u sklopu projekta “Protiv radikalizacije i nasilnog ekstremizma u bh. javnom prostoru” koji Fondacija Mediacentar realizuje u partnerstvu sa Centrom za demokratizaciju “Naša zajednica” i Centrom za mlade “Kvart”.

Pacijenti drugog reda

‘’Plaćam premiju i osiguranje imam, ali je to, kako bih rekao, sve malo. Kupuj lijekove, plaćaj sve, kad vadiš nalaze, daj dvadeset, daj četrdeset, daj ono’’, kaže Mehmed, penzioner iz Velike Kladuše.

On je jedan od nekolicine građana ove krajiške općine s kojima smo razgovarali. Većina njih kaže da, bez obzira na to što imaju plaćenu premiju osiguranja, u lokalnom Domu zdravlja moraju plaćati i usluge za koje smatraju da bi trebale biti besplatne. Pokušali smo provjeriti o čemu se radi.

Za bolje razumijevanje ove komplikovane oblasti potrebno je da se vratimo u april 2009. godine, kada je na snagu stupio Osnovni paket zdravstvenih prava na nivou FBiH. Njime su definisane zdravstvene usluge koje se pod  jednakim uslovima pružaju svim osiguranicima u Federaciji. U tom paketu je i pravo na zdravstvenu zaštitu koja, između ostalog, obuhvata primarnu zdravstvenu zaštitu, specijalističko-konsultativne preglede i bolničku zdravstvenu zaštitu.

Praktično, mnogo je lakše nabrojati usluge koje ne spadaju u Osnovni paket zdravstvenih prava nego one koje spadaju. To su, primjerice, usluge estetske hirurgije, sportska medicina, tretman proširenja vena i nekompliciranih hemoroida, operacije promjene spola, te slične zdravstvene usluge. Sve druge usluge spadaju u Osnovni paket zdravstvenih prava koji se pod jednakim uslovima garantira svim pacijentima u Federaciji BiH.

Odlukom o utvrđivanju Osnovnog paketa zdravstvenih prava propisano je i na koje načine se osiguravaju finansijska sredstva za ove usluge. Najznačajniji od tih načina su prihodi prikupljeni po osnovu doprinosa za zdravstveno osiguranje, prihodi iz federalnog, kantonalnih i općinskih budžeta, te, konačno, prihodi ostvareni iz učešća samih korisnika zdravstvene zaštite, odnosno pacijenata.  Tu, napokon, dolazimo do participacije i premije.

Šta je premija i zašto se plaća?

Iste godine, dakle 2009., stupila je na snagu i Odluka o maksimalnim iznosima neposrednog učešća osiguranih lica u troškovima korištenja pojedinih vidova zdravstvene zaštite u osnovnom paketu zdravstvenih prava u FBiH. Njome su utvrđeni maksimalni iznosi neposrednog učešća ili participacije osiguranih lica u troškovima zdravstvene zaštite, ali i osigurana lica koja se oslobađaju plaćanja participacije.

Ovom odlukom su određeni iznosi učešća pacijenata za svaku pojedinačnu zdravstvenu uslugu koji moraju biti jednaki na teritoriji svih kantona u FBiH. Tako se, primjerice, prvi pregled kod ljekara specijaliste plaća 5 KM, a ponovni pregled 3 KM, ultrazvuk gornjeg abdomena i očitavanje nalaza bi osigurani pacijenti trebali plaćati 10 KM, a ultrazvuk štitne žlijezde 7 KM.

U pojedinim kantonima, među kojima je i Unsko-sanski, propisano je da umjesto plaćanja participacije za svaku uslugu, osigurani pacijenti mogu platiti godišnju premiju. U Odluci o neposrednom učešću osiguranih lica u troškovima korištenja zdravstvene zaštite na teritoriji USK-a stoji da osigurana lica plaćaju učešće u vidu premije, umjesto plaćanja participacije za svaku pojedinačnu uslugu. Vlada USK je odluku o plaćanju premije usvojila davne 2005. godine, te je visina premije za tekuću godinu 20 KM.

Prema federalnim propisima, participaciju ne bi trebali da plaćaju pripadnici 15 različitih kategorija stanovništva. Među njima su djeca mlađa od 15 godina, učenici i redovni studenti do navršene 26-e godine života, žene u ostvarivanju trudnoće i materinstva, vojni invalidi i civilne žrtve rata sa utvrđenim invaliditetom preko 60%, članovi porodica poginulih boraca, penzioneri čija penzija ne prelazi iznos minimalne prenzije, kao i lica starija od 65 godina ako nisu korisnici penzije ili drugih mjesečnih prihoda preko iznosa minimalne penzije.

www.nasazajednica.org

Iako su kantoni bili obavezni da u roku od 60 dana usklade svoje odluke sa onom entitetskom, to se do danas nije desilo. Kantonalna odluka u USK je nekoliko puta dopunjavana, no u kategorije koje su oslobođenje neposrednog učešća u troškovima zdravstvene zaštite nisu uvršteni učenici i redovni studenti do navršene 26-e godine života, žene u ostvarivanju trudnoće i materinstva, darovatelji organa, nezaposlena lica, kao ni penzioneri čija penzija ne prelazi iznos minimalne prenzije.

Početkom ove godine Skupština USK-a je usvojila zaključak kojim će penzioneri koji primaju minimalne penzije plaćati premiju zdravstvenog osiguranja u iznosu od 5 KM. No, da bi se zaključak počeo primjenjivati, neophodno je u Skupštini izmijeniti određene zakonske propise, što još uvijek nije učinjeno.

Pacijenti plaćaju zdravstvene usluge i pored uplaćene premije?

U kantonalnoj odluci stoji da su osigurana lica koja uplate premiju i osigurana lica koja su oslobođena od neposrednog učešća u troškovima zdravstvene zaštite, oslobođena plaćanja u svim troškovima primarne, konsultativno-specijalističke i bolničke zdravstvene zaštite, osim u troškovima ambulantne i stacionarne rehabilitacije u specijaliziranim zdravstvenim ustanovama.

To znači da su pacijenti koji imaju zdravstveno osiguranje i koji su platili premiju osiguranja oslobođeni plaćanja gotovo svih usluga koje spadaju u Osnovni paket zdravstvenih prava u FBiH. Međutim, građani se žale da plaćaju, naprimjer, i obične preglede, iako imaju uplaćenu premiju osiguranja.

Evresa Okanović, direktorica velikokladuškog Doma zdravlja, kaže da zdravstvena ustanova na čijem je ona čelu ima ugovor sa Zavodom zdravstvene zaštite u Bihaću po kojem nude paket usluga koji se ne naplaćuje, a to su “pojedine laboratorijske usluge, konsultativno-specijalističke usluge, usluge centra za mentalno zdravlje i drugih službi”.

Direktorica dalje navodi da ima usluga koje Zavod apsolutno ne priznaje.

‘’Znači tu su nekakve nijanse koje ne pokriva ZZO, a mi moramo kao zdravstvena ustanova sve to nabaviti, od reagensa, od usluga plaćanja i ostalih komponenti da bi mogli uraditi tu uslugu. Takođe imamo specijaliste za koje nam zavod ne prizna nijednu marku, to su internista, imamo specijalistu dermatovenolog kojeg nam ne prizna zavod, ali to je naš specijalista kojeg mi plaćamo’’, ističe direktorica Okanović.

Kako saznajemo, većina usluga koje se naplaćuju u lokalnim domovima zdravlja besplatne su u kantonalnoj bolnici u Bihaću. Nije jasno kako je moguće da kantonalni Zavod zdravstvenog osiguranja ne refundira troškove usluga koje su definisane Osnovnim paketom zdravstvenih usluga.

Polaznica radionice tokom intervjua sa direktoricom Okanović

Prema zakonskim propisima, pacijenti ne bi trebali da plaćaju bilo koju od usluga iz tog paketa ukoliko su platili premiju osiguranja. Upitno je, međutim, koliko građana uopće zna šta je to osnovni paket zdravstvenih usluga i šta sve obuhvata.

Kako se formiraju cijene?

Na pitanje da li je lista usluga koje su uključene u osnovni paket javno objavljena, direktorica Doma zdravlja Velika Kladuša odgovara da misli da “jeste, da bi to Zavod trebao”. Okanović dodaje da su pacijenti upoznati sa uslugama koje spadaju u paket koji kantonalni zavod priznaje.

“Svima njima je to predočeno i zna se. Čim dođu u blagajnu onda im se da na uvid šta imaju. Ako dobiju jedan od tih laboratorijskih nalaza koje plaćaju, onda im se predoči ‘to nam zavod na priznaje, to ćete platiti po toj i toj cijeni'”, ističe ona.

Same usluga u ovoj ustanovi se, kaže direktorica, formiraju “prema reagensu, koliko ćemo ga utrošiti, uslugu nešto malo nama i to je to”. Na web stranici velikokladuškog Doma zdravlja nije istaknut cjenovnik usluga koje se naplaćuju, pa nije jasno da li su te cijene u skladu sa važećim odlukama na kantonalnom i federalnom nivou.

Pacijenti koji su osigurani, ali nemaju plaćenu premiju osiguranja, neposredno učestvuju u troškovima zdravstvene zaštite, ali iznosi koje plaćaju ne bi trebali biti viši od onih koji su utvrđeni federalnom Odlukom o maksimalnim iznosima neposrednog učešća osiguranih lica u troškovima korištenja pojedinih vidova zdravstvene zaštite u osnovnom paketu zdravstvenih prava.

Informacije do kojih smo došli kroz razgovore sa građanima govore da oni ne samo da nisu upoznati s onim šta trebaju plaćati i po kojim cijenama, već da ni zdravstvenim radnicima nije potpuno jasno kako i na osnovu kojih zakonskih propisa se cijene u zdravstvenim ustanovama formiraju.

Rascjepkanost nadležnosti u oblasti zdravstvene zaštite, po svemu sudeći, dovodi do zbunjenosti isamo pacijente i zdravstvene radnike, no deblju granu izvlače ovi prvi, koji često plaćaju i ono što po zakonu ne bi trebali.

Ovaj članak je nastao u sklopu radionica iz oblasti “Novinarstva i medijske pismenosti” u Alternativnom domu kulture. Autorice priče su: Elvira Dizdarević, Emira Brkić, Lajla Žalić i Nejra Jušić.

Alternativni dom kulture: Za kratko vrijeme oživio kulturni život grada

Kladušani su čak deset godina bili uskraćeni za prostor gdje bi mogli da iznose svoje ideje, provode svoje vrijeme te da se druže sa drugima, od mališana, omladine pa čak i do starijih generacija. Kao posljedna nada, ideja mladih ljudi okupljenih u organizaciji „Naša zajednica“ dovela je pravo osvježenje u grad. U malom objektu na uglu ulice Milana Pilipovića, realizirana je ideja zvana Alternativni dom kulture. Neizostavan je prefiks “alternativni” jer da je onaj “stvarni”, namjenski objekat u centru grada bio u funkciji, za ovim drugim ne bi bilo potrebe.

Centar za demokratizaciju društva „Naša zajednica“ osnovan je 09. augusta 2018. Cilj ove nevladine organizacije jeste da se jačaju medijske i civilne slobode, promoviraju i zaštite ljudska prava te da se uključuju građani/ke u proces odlučivanja u lokalnoj zajednici.

Ideja za Alternativni dom kulture, kako kaže Mirnes Ćerimović, predsjednik Upravnog odbora Udruženja, postoji već duže vrijeme ali je realizacija počela tek prošle godine zahvaljujući donatoru IOM-u i USAID-u u sklopu BHRI-a. Isprva je to trebala biti kancelarija gdje bi se mladi mogli razvijati, razmjenjivati iskustva, ali se vremenom ideja proširila i dobila se prostorija sa više sala, namjena i mnogo sadržaja.

„Cilj projekta Alternativnog doma kulture jeste da ovo bude mjesto gdje će se mladi, ali i oni nešto stariji, okupljati, razmjenjivati ideje, učiti jedni od drugih, pohađati neformalne edukacije i na kraju krajeva cilj projekta jeste da ustupi resurse koje Alternativni dom kulture i „Naša zajednica“ ima, da ustupi građanima i građankama općine Velike Kladuše da svoje vlastite ideje razmjenjuju i  implementiraju.“

Pripreme projekta su trajale ukupno 7 mjeseci. U tih sedam mjeseci, šest je otišlo za izradu projekta, a mjesec dana je bio rezervisan za pripremu prostora, kupovinu opreme i slično.

Alternativni dom kulture ne nudi samo prostor, nego i razne sadržaje unutar njega. Trenutno nudi četiri radionice i to u oblastima slikarstva i street arta, fotografije, novinarstva i medijske pismenosti te web designa. Pored radionica, mjesečno se u Alternativnom domu kulture, održavaju i razne izložbe, književne večeri, projekcije filmova, koncerti i javne tribine.

Između ostalog, ADK nudi i čitaonu te muzičku sobu.  Čitaona i mini-biblioteka nudi oko 900 naslova raznih književnih žanrova, a muzička soba je opremljena sa tri različita instrumenta te ostalom opremom.

No, za realizaciju ovog velikog projekta bio je potreban i određen broj volontera. Među njima je i Kenan Kajtazović. On je za Alternativni dom kulture saznao slučajno, no kako kaže, njegova ispomoć je rezutirala time što je dobio mogućnost naučiti svirati novi instrument, dobiti pokoji savjet u slikarstvu te upoznati mnoge ljude.

„Pored toga što sam upoznao mnoge aktiviste i umjetnike moje dobi, te što sam upoznao nove prijatelje, dobio sam mogućnost da naučim svirati neke od instrumenata koji se nalaze u muzičkoj sobi što je dovelo do toga da sam sebi uzeo instrument zbog želje za više sviranja i učenja privatno. Također naučio sam neke nove stvari i u slikarstvu što mi je pomoglo u mom privatnom slikanju.“

Plan za ovu godinu, kako navodi Mirnes Ćerimović, jeste da će Alternativni dom kulture i dalje biti otvoren za građane Velike Kladuše, ali u drugoj formi. Stalne aktivnosti će i dalje biti tu, no radionica nešto manje.

Alternativni dom kulture se nalazi u ulici Milana Pilipovića, u neposrednoj blizi stadiona Krajišnik. Vrata za građane/ke su otvorena svaki dan od 12 do 20h.

Izvor: Priča rađena u sklopu projekta „Pozitivna Krajina – Škola novinarstva. Autorica priče je Una Beganović.

Projekat Alternativni dom kulture se realizira u okviru BHRI programa kojeg implementira IOM, a finansijski podržava USAID.

Mobing ilustracija

Posao ili pakao

“Nisam mogla više da trpim njegove provokacije te sam mu rekla da je dosta s tim, na šta mi je on hladno zaprijetio otkazom dajući mi do znanja da može da čini što želi i da će se to maltretiranje nastaviti ukoliko on to želi.”  U tom trenutku Dina je odlučila dati otkaz na poslu jer uznemiravanja i poniženja koja je trpjela od strane nadređenog više nije mogla da podnese.

Dina smatra da je bila žrtva mobinga (mobbing) na poslu, no nije odlučila da potraži zaštitu na sudu ili pokrene interni postupak pred poslodavcem. To nije uradila ni Selma, koja, također, tvrdi da ono što je trpjela dok je radila u jednom tržnom centru, ima sve karakteristike mobinga.

“Danima sam dizala teret, trčala po radnji. Taman kada bih preuzela određeni posao, nadređena bi dolazila i tjerala me na drugo mjesto, tako da nisam imala minute odmora. Noge više osjećala nisam od bolova, gubila sam na težini  te bivala sve iscrpljenija’’, opisuje ona svoje dane na sada već bivšem poslu.

Selma je, baš poput Dine, dala otkaz. To se desilo kada joj je naređeno da ode skidati žvake s poda, što se u pravilu radilo kolektivno i nakon zaključavanja radnje.

“Mislila sam da se šali jer je radnja bila prepuna, doslovno smo se jedva kretali, ali me uvjerila u suprotno. Na koljenima i sa špahtlom na rukama, pužući oko nogu poznatih i nepoznatih ljudi, skidala sam žvake s poda osjećajući na svojim leđima poglede pune žaljenja”,  priča nam Selma. Na tom poslu je provela dva mjeseca, a maltretiranje nadređene je, kaže, trajalo od prvog dana.

Mobing po definiciji predstavlja specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu kojim osoba ili skupina njih psihički zlostavlja I ponižava drugu osobu s ciljem ugrožavanje njezina ugleda, čast, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminiranja s radnog mjesta.

Broj prijava mobinga povećan u 2019.

Posljedice mobinga su višestruke te se očituju kao gubitak motivacije na radnom mjestu i smanjenja učinkovitosti. Nerijetko se dešava da žrtve mobinga utjehu traže u alkoholu ili teškim antidepresivima što dovodi do narušavanja psihičkog i fizičkog zdravlja.

Mobing je zabranjen na cijeloj teritoriji BiH donošenjem Zakona o zabrani svih oblika diskriminacija, a osim u pomenutom zakonu može  see naći  i u entitetskim Zakonima o radu. U skladu sa zakonskom regulativom, institucija Ombudsmena za ljudska prava BiH označena je kao središnja institucija za zaštitu diskriminacija, u što se naravno ubraja i mobing.

Prema dostupnim izvještajima, institucija Ombudsmena za ljudska prava je od 2011. do 2018. godine zaprimila oko 460 žalbi čiji je predmet mobing, što je u prosjeku 58 žalbi godišnje. Međutim, u prvih 11 mjeseci 2019. godine, ova institucija je primila čak 78 pritužbi koje se odnose na mobing.

Žrtvama mobinga se savjetuje obraćanje upravo ovoj instituciji jer je postupak besplatan, a žalba izjavljena Ombudsmenima ne smije prouzročiti disciplinske ili druge sankcije. Čak i onda ako se žrtve mobinga ne odluče uložiti žalbu, dobit će adekvatnu uputu šta činiti i kako što efikasnije riješiti svoj problem.

‘’Postupak pred sudom zbog mobinga, kao i interni postupak pred poslodavcem, može, prema modelu zakona, pokrenuti radnik koji je zlostavljan, sindikat, profesionalno udruženje čiji je zaposleni član, ali i poslodavac. Pred sudom, postupak može da pokrene i organizacija građana koja se bavi zaštitom ljudskih prava’’ navodi Anica Ramić, predsjednica Udruženja ‘’Stop mobbing’’.

Ona ističe da je od osnivanja udruženja  2008. godine do danas na njihovu adresu, telefonom i elektronskom poštom, zaprimljeno 2.362 prijave koje se odnose na mobing te naglašava da zbog straha od poslodavca većina ljudi ne želi uopće da priča o ovomo obliku pritiska strahujući za posao kojeg je u BiH veoma teško dobiti.

Prva presuda

Ramić ističe da se mobing sve više javlja u državnim institucijama, te da su na udaru i muškarci i žene, ali najčešće su to žene iznad 40 godina životne starosti i u pravilu su to uvijek savjesne, odgovorne  i vrijedne osobe. U nekim slučajevima mobing prelazi u seksualno uznemiravanje na radnom mjestu. Takav slučaj imala je Dina:

“Mislila sam da će (maltretiranje, op.a.) s vremenom prestati, pa sam ćutala i trpjela. Međutim,  toga dana, ničim izazvan, počeo je s provokacijama i neumjesnim komentarima s jasnim insinuacijama. Pokušala sam ostati hladna, ali on se nije zaustavio namećući ponude sa seksualnom konotacijom govoreći usput da bi lahko mogao prekinuti vezu sa svojom djevojkom.”

U tom trenu pobunila se te rekla da to ne želi više da trpi, na što joj je nadređeni zaprijetio otkazom. Otkaz je sama dala, a mobing nije prijavila, jer napustiti posao na kojem svakodnevno trpi uvrede, u tom trenutku joj se činilo kao najbrže i najbezbolnije rješenje.

Ramić objašnjava da  uznemiravanje obuhvata dobacivanje i vulgarne komentare, seksističke viceve i  šale na radnom mjestu, ali i ucjene koje podrazumijevaju prisilu da se izvrše određene seksualne radnje u cilju ostanka na poslu, a nerijetko se dešavaju silovanja. Ugrožene su žene raznih zanimanja – od čistačica na fakultetima do profesorica na fakultetima – kako u državnim tako i u privatnim firmama. 

Iako nema mnogo sudskih riješenih slučajeva, na osnovu Zakona o zabrani diskriminacije, usvojenog 2009. godine, kao pozitivan primjer, služi presuda kod Osnovnog suda u Prijedoru koja predstavlja prvu sudsku odluku u BiH za mobing i viktimizaciju.

I godina je preduga

Radi se o prvoj odluci donesenoj po zahtjevu Institucije Ombudsmena BiH, po kojoj je okrivljeni šef Teritorijalne vatrogasne jedinice u Prijedoru proglašen odgovornim i novčano kažnjen zbog uznemiravanja vatrogasca-vozača na radnom mjestu “ponavljanjem radnji koje imaju ponižavajući efekat na žrtvu, a čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uslova ili profesionalnog statusa zaposlenog”.

“Ova presuda, ohrabrujući je korak i predstavlja tek početak u rješavanju sličnih slučajeva”, kaže Ankica Ramić. Međutim, sudski spor često je izvor novog stresa, pa većina šikaniranih radnika, unaprijed odustaje od traženja pravne zaštite.

“I za najjednostavniji spor, u kojemu radnik traži isplatu plate, našim sudovima trebaju četiri godine, a za sporove u kojima ima elemenata zlostavljanja, preduga je i godina dana, jer takvi ljudi trpe i financijski i zdravstveno”, zaključuje Ramić.

Takav je slučaj i sa našim sagovornicama. Ni Selma ni Dina nisu prijavile mobing jer ih je nepovjerenje u pravosuđe stjeralo u kut, pa tako pristaju da pričaju o onom što su prošle pod uvjetom da zaštitimo njihov identitet. Teška ekonomska situacija, teškoće pri traženju posla, slabi mehanizmi zaštite prava tako su ovu državu pretvorili u tlo pogodno za nastanak i prakticiranje mobinga.

Ovaj članak je nastao u sklopu radionica iz oblasti “Novinarstva i medijske pismenosti” u Alternativnom domu kulture. Autori/ce priče su: Amra Omeragić, Admira Ćatić i Sanjin Pajazetović.

Kad sistem ne asistira

Naslovna fotografija: Djeca tokom aktivnosti u Udruženju “I mi postojimo”. (Autorica: Nejra Ćerimović)

 „Da li ja imam dijete sa poteškoćama u rastu i razvoju ili dijete kriminalca“, pita se gospođa Rubija, majka dječaka Harisa, kojem je dijagnosticiran Downov sindrom, dok objašnjava koliko je proces kategorizacije djece sa poteškoćama u rastu i razvoju “dugotrajan, mukotrpan i skup”.  

Kategorizacija je proces utvrđivanja psihofizičkog stanja djeteta. Radi se u svrhu utvrđivanja teškoća, ocjenjivanja sposobnosti, razvrstavanja i evidencije djece i mladih sa teškoćama u rastu u razvoju, te prilagođavanja programa obrazovanja i pružanja primjerenog oblika pomoći.

Rubija kaže da joj nijedna institucija nije dala informaciju da ima pravo na kategorizaciju. To je saznala tek od drugih roditelja djece s poteškoćama razvoju koje je upoznala zahvaljujući Udruženju “I mi postojimo”. Sam proces kategorizacije opisuje kao bolno iskustvo, koje mora ponavljati svake godine.

“Platite komisiju, pa iskupi se dokumentacija i papirologija”, objašnjava Rubija, “nosite te papire, idete vi, ide to vaše dijete, pa osjećate se kao neki predmet, pa fali tom predmetu jedan ćošak, pa vrh, pa ovo, pa procijenjeno na onoliko, ovoliko. Nije to nimalo ugodno ni lijepo, to je previše bolno.”

Mirzeta, majka dječaka Admila koji od rođenja ima probleme sa govorom, kaže da je proces kategorizacije njenog sina trajao čak dvije godine. Morali su uraditi test za sluh poznat kao bera, ali uređaj za to je bio van funkcije na više mjesta koja su posjetili.

„Kad smo išli na kategorizaciju, rekli su nam da uređaj postoji u Banja Luci, pa sad imamo zakazan termin, tad ćemo vidjeti da li je problem sa sluhom.“

Na 32 djece tek 5 asistenata

Haris i Admil pohađaju osnovnu školu, po zakonu bi trebali imati asistenta u nastavi jer su kategorizirani kao djeca s poteškoćama u rastu i razvoju. Ipak, dok Admil ima, Haris od ove školske godine nema pomoć asistenta u školi. Ranije je imao i to mu je, prema riječima njegove majke, mnogo značilo.

“To je dijete koje može mnogo toga, ali treba mu ta individua, taj neko ko će ga potaknuti, malo pogurnuti i onda on ide. Sad, kad se on nalazi među dvadeset i nešto učenika i on je jedino dijete posebno, onda nastavnik mora imati volju i želju. Ali, ako nema, onda je on tamo samo običan broj, sjedi tamo baš kao neki predmet, smješten je u jednu klupu i to je to”, govori Rubija.

Prema podacima koje je u augustu ove godine iznio pomoćnik ministra za Predškolsko i Osnovno obrazovanje Unsko-sanskog kantona, Adnan Kreso, na području ovog Kantona u obrazovnim institucijama postoji oko 80 djece koja imaju izraženije poteškoće u razvoju. Po pravilu bi trebalo biti isto toliko asistenata, ali je zbog nedostatka financijskih sredstava osigurano njih 50, rekao je tom prilikom Kreso.

Informacije koje smo dobili iz sedam osnovnih škola na području Velike Kladuše, govore da ukupno 32 djece ima potpunu ili djelimičnu dokumentaciju o kategorizaciji, no, istovremeno je u ovim školama uposleno tek pet asistenata u nastavi. Dvije škole nisu odgovorile na naš upit. Iz tri velikokladuške srednje škole su nam odgovorili da nemaju učenika koji posjeduju dokumentaciju o kategorizaciji. 

Nedostaje stručnjaka

Azra Hilić-Huskić, logoped i audiolog, koja volontira i u Udruženju “I mi postojimo”, kaže da zbog komplikovanih procedura i loše informisanosti roditelja, mnoga djeca nemaju potrebnu medicinsku dokumentaciju.

 „Nažalost, tu je i dosta djece koja su socijalni slučajevi, gdje njihove porodice imaju nedostatak osnovnih životnih potreba, nedostatak novca za školovanje i slično“, govori Hilić-Huskić.

To je tek jedan od problema, ističe ona. Prema njenom mišljenju, u obrazovnom sistemu nedostaje stručnih osoba za rad sa djecom sa poteškoćama u rastu i razvoju. 

“Asistent u nastavi može biti svako ko ima certifikat za tu osposobljenost. Nažalost, taj certifikat se dobije za neka dva-tri dana. Koji je kvalitet takvog rada, ja u to neću da ulazim. Međutim, imamo osobe koje su se školovale  po četiri, pet ili šest godina za ovu struku i koje su možda na birou rada, a neko ko je, naprimjer, u dva dana išao na taj kurs je asistent u nastavi”, objašnjava naša sagovornica šta smatra problematičnim. 

“Nedostaje pravih stručnjaka koji su se školovali niz godina i koji treba da rade u sistemu obrazovanja sa ovom djecom. Mislim da bi to olakšalo i djeci i njihovim roditeljima, ali i samoj prosvjeti, odnosno nastavnicima i profesorima, koji se iz dana u dan susreću u razredu sa ovom problematikom, a ne znaju kako da postupe. Jednostavno, nisu osposobljeni za takav vid rada”, zaključuje Hilić-Huskić.

Konvencija protiv diskriminacije u obrazovanju obavezuje, prije svega  državu,  da prema svojim mogućnostima i potrebama, odredi, razradi i provede politiku koja teži promoviranju jednakih mogućnosti i postupaka u odgoju i obrazovanju. Pored Konvencije, u Unsko-sanskom kantonu primjenjuje se i Strategija za uključivanje djece sa poteškoćama u rastu i razvoju u proces obrazovanja koju su kantonalne vlasti usvojile 2015. godine. 

Ministarstvo ne odgovara

Cilj ove strategije jeste definiranje i provođenje konkretnih mjera kako bi inkluzivna praksa doista zaživjela u odgojno-obrazovnim ustanovama u Unsko-sanskom kantonu. Ovaj strateški dokument sadrži i sedmogodišnji plan implementacije sa jasno definisanim aktivnostima, rokovima i institucijama nadležnim za njihovo provođenje.

Tako je, primjerice, jedna od planiranih aktivnosti i uspostavljanje učinkovitog sistema odobravanja, financiranja, edukacije i licenciranja asistenata u nastavi. Na provedbi ove mjere, trebao je da radi tim sastavljen od stručnjaka iz Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta USK, Pedagoškog zavoda, škola i relevantnih službi lokalne samouprave te drugih institucija, a rok za provedbu je bio kraj 2018. godine.

Na naše pitanje da li su realizirane aktivnosti u okviru usvojene strategije koje su predviđene da budu realizirane do 2018. godine, iz Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta USK nisu odgovorili u zakonskom roku. Podaci koje smo prikupili na terenu, u školama i od roditelja djece sa poteškoćama u razvoju, govore da su neke od tih mjera, poput uspostavljanja učinkovitog sistema angažiranja asistenata u nastavi, daleko od realizacije.

Deseci djece sa poteškoćama u rastu i razvoju, koja imaju i potrebnu dokumentaciju, pohađaju nastavu u velikokladuškim školama bez pomoći su asistenata u nastavi. Nema pouzdanih podataka koliko ih je još koja nisu kategorisana i koja uopće ne idu u školu. U udruženju “I mi postojimo” kažu da na spisku imaju 112 članova sa područja cijele Velike Kladuše.

Ovaj članak je nastao u sklopu radionica iz oblasti “Novinarstva i medijske pismenosti” u Alternativnom domu kulture. Autorice priče su: Nejra Ćerimović, Mirela Salkić, Hana Aličajić i Una Beganović.

Online platforme koje doprinose razvoju medijske pismenosti u BiH

U Bosni i Hercegovini djeluje nekoliko online platformi na kojima se objavljuju analize medijskih politika i praksi, ukazuje na lažne vijesti, manipulacije i kršenja prava potrošača, čime se podiže svijest javnosti o ovim pojavama. U infografici koju su pripremili polaznici i polaznice Omladinskog kampa medijske pismenosti u Konjicu možete pogledati o kojim platformama je riječ. Ukoliko želite saznati više o uspješnim inicijativama za medijsku pismenost u BiH, dodatne informacije možete pronaći u istraživanju Fondacije Mediacentar “Medijska i informacijska pismenost u Bosni i Hercegovini: brojne inicijative civilnog sektora i nedostatak javnih politika” koje možete preuzeti ovdje.

Ova infografika nastala je u sklopu praktičnih vježbi na Omladinskom kampu medijske pismenosti Konjic tokom kojeg su učesnici i učesnice uz podršku mentorskog tima kreirali medijske sadržaje. Infografiku pripremili: Kasim Porić, Nemanja Šagovnović, Dragica Andrić, Jelena Pervan i Aleksandar-Rade Ćorović

Samo kažem

Koračam ulicama Tuzle i čujem majku kako kritikuje svoje dijete. Kaže, loše su mu ocjene, mora da popravi prosjek čim prije. Čujem i jednog starijeg čovjeka kako se povišenim tonom obraća konobaru i kudi ga jer je u šolji, pobogu, dobio koji milimetar kafe više nego što je naručio. I neka gospoda sjedi na klupi, u centru grada, i komentarišu, valjda pse lutalice, koji šetajući po Tuzli plaše djecu i ostale građane – kažu loš je cijeli grad zbog tih nekih ljudi što sjede na čelu stola. Kritikuju, kritikuju, kritikuju… Svi sve kritikuju i komentarišu, svi o svemu imaju mišljene. Ali samo to i imaju. 

Bila sam svjedok komentara velikog broja ljudi i na medijske sadržaje koji kažu “ma to nije istina, gledaj ih šta pišu, njima je samo bitno da zarade a kako će to biti – to njih ne interesuje, lažovi jedni”. 

Dakle, naši građani su itekako svjesni da neki mediji koji nas okružuju u velikoj mjeri šire lažne vijesti, a kao da najveću ljubav gaje prema dezinformacijama. Ljudi moji dragi, recimo da ste vi prepoznali već po naslovu da je napisani tekst “jedna obična laž”. I vi ste ga, naravno, otvorili. Svakako ste dali klik tom mediju u kojem rade “lažovi jedni”. A dali ste klik, jer, Bože moj, daj da se ima o čemu komentarisati sutra na kafi.  

A evo, da vas pitam, kakva je svrha? Čemu doprinosi vaše učestalo kritikovanje svega? Ako će taj razgovor na kafi riješiti probleme lažnih vijesti, mogu li i ja da se ponekad družim s vama? 

Znam da je lakše kritikovati sa prijateljem, majkom, dedom… Lakše je i sigurna sam zanimljivije. Kritikovat ćete, smetat će vam, a koja će biti prva objava koju ćete otvoriti sutra? Hoćete li tragati za vjerodostojnim izvorom? Koliko vam je istina uopće važna? 

Sve dok je lakše kritikovati između sebe, a jedva čekati lažnu vijest da je komentarišete, nećemo napredovati. Da li inače volite da vas lažu u životu? Ako ne, zašto onda to dopuštate pojedinim medijima? A kad vam konačno istina postane važnija od priče uz kafu, možete poduzeti i konkretne korake. 

Imate priliku prijaviti problematične tekstove Vijeću za štampu ili se obratiti direktno redakciji medija. Također, prava adresa je i platforma za razotkrivanje lažnih vijesti Raskrinkavanje.ba

Dok čekam da shvatite šta znači vaš klik na lažnu vijest, kao buduća novinarka protiv takvog medijskog narativa borit ću se profesionalizmom. Objektivnim i provjerenim informacijama. Validnim izvorima. I nadam se da ćemo jednom postati saveznici u toj borbi. Samo kažem. 

Ovaj tekst nastao je u sklopu praktičnih vježbi na Omladinskom kampu medijske pismenosti Konjic tokom kojeg su učesnici i učesnice uz podršku mentorskog tima kreirali medijske sadržaje. Tekst pripremila: Hajra Karahodžić

Druga samostalna izložba Jasmina Sakića

U Alternativnom domu kulture od 29.11. do 5.12. građani i građanke Velike Kladuše imaju priliku pogledati izložbu amaterskog slikara Jasmina Sakića.

Jasmin Sakić se slikarstvom bavi od šeste godine. Njegove slike nastaju u trenutku, a glavna inspiracija za slike pronalazi u knjizi “Mali princ”.

Izložba je prodajnog karaktera, a možete je pogledati od 12:00h do 20:00h na adresi Milana Pilipovića 42.