Kad sistem ne asistira

By: admin0 Comment494
Categories: Novosti

Naslovna fotografija: Djeca tokom aktivnosti u Udruženju “I mi postojimo”. (Autorica: Nejra Ćerimović)

 „Da li ja imam dijete sa poteškoćama u rastu i razvoju ili dijete kriminalca“, pita se gospođa Rubija, majka dječaka Harisa, kojem je dijagnosticiran Downov sindrom, dok objašnjava koliko je proces kategorizacije djece sa poteškoćama u rastu i razvoju “dugotrajan, mukotrpan i skup”.  

Kategorizacija je proces utvrđivanja psihofizičkog stanja djeteta. Radi se u svrhu utvrđivanja teškoća, ocjenjivanja sposobnosti, razvrstavanja i evidencije djece i mladih sa teškoćama u rastu u razvoju, te prilagođavanja programa obrazovanja i pružanja primjerenog oblika pomoći.

Rubija kaže da joj nijedna institucija nije dala informaciju da ima pravo na kategorizaciju. To je saznala tek od drugih roditelja djece s poteškoćama razvoju koje je upoznala zahvaljujući Udruženju “I mi postojimo”. Sam proces kategorizacije opisuje kao bolno iskustvo, koje mora ponavljati svake godine.

“Platite komisiju, pa iskupi se dokumentacija i papirologija”, objašnjava Rubija, “nosite te papire, idete vi, ide to vaše dijete, pa osjećate se kao neki predmet, pa fali tom predmetu jedan ćošak, pa vrh, pa ovo, pa procijenjeno na onoliko, ovoliko. Nije to nimalo ugodno ni lijepo, to je previše bolno.”

Mirzeta, majka dječaka Admila koji od rođenja ima probleme sa govorom, kaže da je proces kategorizacije njenog sina trajao čak dvije godine. Morali su uraditi test za sluh poznat kao bera, ali uređaj za to je bio van funkcije na više mjesta koja su posjetili.

„Kad smo išli na kategorizaciju, rekli su nam da uređaj postoji u Banja Luci, pa sad imamo zakazan termin, tad ćemo vidjeti da li je problem sa sluhom.“

Na 32 djece tek 5 asistenata

Haris i Admil pohađaju osnovnu školu, po zakonu bi trebali imati asistenta u nastavi jer su kategorizirani kao djeca s poteškoćama u rastu i razvoju. Ipak, dok Admil ima, Haris od ove školske godine nema pomoć asistenta u školi. Ranije je imao i to mu je, prema riječima njegove majke, mnogo značilo.

“To je dijete koje može mnogo toga, ali treba mu ta individua, taj neko ko će ga potaknuti, malo pogurnuti i onda on ide. Sad, kad se on nalazi među dvadeset i nešto učenika i on je jedino dijete posebno, onda nastavnik mora imati volju i želju. Ali, ako nema, onda je on tamo samo običan broj, sjedi tamo baš kao neki predmet, smješten je u jednu klupu i to je to”, govori Rubija.

Prema podacima koje je u augustu ove godine iznio pomoćnik ministra za Predškolsko i Osnovno obrazovanje Unsko-sanskog kantona, Adnan Kreso, na području ovog Kantona u obrazovnim institucijama postoji oko 80 djece koja imaju izraženije poteškoće u razvoju. Po pravilu bi trebalo biti isto toliko asistenata, ali je zbog nedostatka financijskih sredstava osigurano njih 50, rekao je tom prilikom Kreso.

Informacije koje smo dobili iz sedam osnovnih škola na području Velike Kladuše, govore da ukupno 32 djece ima potpunu ili djelimičnu dokumentaciju o kategorizaciji, no, istovremeno je u ovim školama uposleno tek pet asistenata u nastavi. Dvije škole nisu odgovorile na naš upit. Iz tri velikokladuške srednje škole su nam odgovorili da nemaju učenika koji posjeduju dokumentaciju o kategorizaciji. 

Nedostaje stručnjaka

Azra Hilić-Huskić, logoped i audiolog, koja volontira i u Udruženju “I mi postojimo”, kaže da zbog komplikovanih procedura i loše informisanosti roditelja, mnoga djeca nemaju potrebnu medicinsku dokumentaciju.

 „Nažalost, tu je i dosta djece koja su socijalni slučajevi, gdje njihove porodice imaju nedostatak osnovnih životnih potreba, nedostatak novca za školovanje i slično“, govori Hilić-Huskić.

To je tek jedan od problema, ističe ona. Prema njenom mišljenju, u obrazovnom sistemu nedostaje stručnih osoba za rad sa djecom sa poteškoćama u rastu i razvoju. 

“Asistent u nastavi može biti svako ko ima certifikat za tu osposobljenost. Nažalost, taj certifikat se dobije za neka dva-tri dana. Koji je kvalitet takvog rada, ja u to neću da ulazim. Međutim, imamo osobe koje su se školovale  po četiri, pet ili šest godina za ovu struku i koje su možda na birou rada, a neko ko je, naprimjer, u dva dana išao na taj kurs je asistent u nastavi”, objašnjava naša sagovornica šta smatra problematičnim. 

“Nedostaje pravih stručnjaka koji su se školovali niz godina i koji treba da rade u sistemu obrazovanja sa ovom djecom. Mislim da bi to olakšalo i djeci i njihovim roditeljima, ali i samoj prosvjeti, odnosno nastavnicima i profesorima, koji se iz dana u dan susreću u razredu sa ovom problematikom, a ne znaju kako da postupe. Jednostavno, nisu osposobljeni za takav vid rada”, zaključuje Hilić-Huskić.

Konvencija protiv diskriminacije u obrazovanju obavezuje, prije svega  državu,  da prema svojim mogućnostima i potrebama, odredi, razradi i provede politiku koja teži promoviranju jednakih mogućnosti i postupaka u odgoju i obrazovanju. Pored Konvencije, u Unsko-sanskom kantonu primjenjuje se i Strategija za uključivanje djece sa poteškoćama u rastu i razvoju u proces obrazovanja koju su kantonalne vlasti usvojile 2015. godine. 

Ministarstvo ne odgovara

Cilj ove strategije jeste definiranje i provođenje konkretnih mjera kako bi inkluzivna praksa doista zaživjela u odgojno-obrazovnim ustanovama u Unsko-sanskom kantonu. Ovaj strateški dokument sadrži i sedmogodišnji plan implementacije sa jasno definisanim aktivnostima, rokovima i institucijama nadležnim za njihovo provođenje.

Tako je, primjerice, jedna od planiranih aktivnosti i uspostavljanje učinkovitog sistema odobravanja, financiranja, edukacije i licenciranja asistenata u nastavi. Na provedbi ove mjere, trebao je da radi tim sastavljen od stručnjaka iz Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta USK, Pedagoškog zavoda, škola i relevantnih službi lokalne samouprave te drugih institucija, a rok za provedbu je bio kraj 2018. godine.

Na naše pitanje da li su realizirane aktivnosti u okviru usvojene strategije koje su predviđene da budu realizirane do 2018. godine, iz Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta USK nisu odgovorili u zakonskom roku. Podaci koje smo prikupili na terenu, u školama i od roditelja djece sa poteškoćama u razvoju, govore da su neke od tih mjera, poput uspostavljanja učinkovitog sistema angažiranja asistenata u nastavi, daleko od realizacije.

Deseci djece sa poteškoćama u rastu i razvoju, koja imaju i potrebnu dokumentaciju, pohađaju nastavu u velikokladuškim školama bez pomoći su asistenata u nastavi. Nema pouzdanih podataka koliko ih je još koja nisu kategorisana i koja uopće ne idu u školu. U udruženju “I mi postojimo” kažu da na spisku imaju 112 članova sa područja cijele Velike Kladuše.

Ovaj članak je nastao u sklopu radionica iz oblasti “Novinarstva i medijske pismenosti” u Alternativnom domu kulture. Autorice priče su: Nejra Ćerimović, Mirela Salkić, Hana Aličajić i Una Beganović.

Leave Comments

Želite nas podržati? Postanite član!

call-to-action-img